Senzacionalizam i politika: Primjer kreacije političkog spektakla

0

Predizborna kampanja je period kada političke partije i političari ne biraju način kako da dođu u središte medijske pažnje. Političari se tokom kampanje spuste među obične ljude nudeći im hljeba i igara kako bi obezbijedili što veću podršku i ostvarili željeni rezultat na izborima. U tom susretu paralelnih svjetova koji nemaju ništa zajedničko, uloge su jasno podijeljene. Političari nastupaju sa obećanjima o boljem standardu, novim radnim mjestima, većim ulaganjima i sl. Načelno, uloga biračkog tijela je da sa razumijevanjem uživa u političkim predstavama koje se odvijaju pred njihovim očima. Političari se besplatno druže sa svojim sugrađanima, stvarajući harmoničnu i veselu gotovo porodičnu atmosferu. Spremnost političkih subjekata da tokom kampanje od sebe prave „dvorske lude” vješto koriste mediji kako bi obezbijedili veću gledanost, slušanost ili čitanost.

Osim toga, mediji su već odavno shvatili da zabavni sadržaji donose profit, zbog čega su se svjesno odrekli svoje informativne i obrazovne uloge. Zapravo obrazovni i informativni (ozbiljni) sadržaji se sve češće nastoje predstaviti u zabavnom, laganom tonu, kako bi se obezbijedila što bolja prihvatljivost kod publike. Takva tendencija, stvaranja zabave od svega, dovela je do nastanka novih, hibridnih formi medijskih sadržaja kao što je infotainment (zabava+informacija) ili arguetainment (rasprava;diskusija+zabava). Osnova arguetainmenta je verbalni sukob sagovornika (poželjno političara) u talk show emisijama dok je argumentovana diskusija u drugom planu. Naime, verbalni sukob je gledaniji i kao takav ima elemente drame i neizvjesnosti koji gledaoca može držati zakovanim pred tv ekranom. Gledanost je veća ukoliko su akteri sukoba političari i ličnosti od kojih se očekuje visoki stepen kulture dijaloga. Na domaćim kanalima nerijetko možemo svjedočiti ovakim TV duelima koji stvaraju gotovo navijačku euforiju biračkog tijela.

Upravo je ovakva medijska praksa dovela do toga da često dolazi do miješanja žanrova i rubrika. Nerijetko se zna desiti da se u ozbiljnim rubrikama kao što je politika nađe neki sadržaj zabavnog karaktera. Isto tako se u rubrici zabava može pronaći neka politička tema ili političar. Na taj način su mediji jednostavno približili političare muzičkim, filmskim, sportskim zvijezdama i zamaglili granicu između estrade i politike. Prema tome, ne treba da čudi što se više medijskog prostora daje događajima u kojima su političari preuzeli ulogu pjevača, sportista ili medijskih ikona. Kao što smo ranije istakli predizborna kampanja obiluje raznoraznim političkim „akrobacijama”, pa tako i mediji, na obostrano zadovoljstvo I korist, imaju o čemu izvještavati.

Jedan takav događaj koji je privukao medijsku pažnju, a čiji glavni akteri su političari se odigrao na Manjači tokom obilježavanja manifestacije Kočićev zbor. Naime, tekst pod naslovom  „Manjača: Ćana pozdravila Tadića, Dodik izašao ljut!” se učinio pogodnim za analizu i prepoznavanje fenomena koji je predstavljen u uvodu. Tekst je objavljen 1. septembra na internet portalu RTVBN u rubrici vijesti. Ovu vijest ćemo podvrgnuti testu novinarnosti kako bismo pokušali odgovoriti na pitanje da li je ovaj tekst zaslužio svoj medijski prostor i koji su razlozi zbog čega se našao na dnevnom redu RTVBN. Osim toga, tekst ćemo pokušati da dovedemo u vezu sa sve većom tendencijom spektakularizacije politike i političara. Tako ćemo imati priliku da vidimo kako se informativni sadržaji pakuju u zabavne forme, čime se usmjerava pažnja javnosti i ostvaruje veća gledanost.

Prije svega, potrebno je istaći da je tekst preuzet sa bloga Slobodana Vaskovića. Međutim, nigdje nije istaknuto da stavovi koji su u tekstu ne predstavljaju stavove BN televizije. Ovo se može tretirati kao propust ili kao namjerni potez urednika kako bi se dalo do znanja da se urednička politika u potpunosti slaže sa stavovima iz teksta koji smo analizirali.

Već sam naslov „Manjača: Ćana pozdravila Tadića, Dodik izašao ljut!” koji prati i velika fotografija predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika sa mikrofonom u ruci više liči na naslovnu stranicu nekog tabloida nego na naslov koji bi bio karakterističan za rubirku vijesti. Interpunkcijski znak uzvičnik koji se nalazi na kraju naslova, imperativno sugeriše gledaocu da se tekst ne smije propustiti. Ovakva formulacija naslova kao i uzvičnik koji se nalazi na kraju su u funkciji šokiranja publike, a nikako informisanja. Prema tome, već na samom početku možemo konstatovati postojanje elemenata senzacionalizma koji predstavlja odraz neprofesionalizma I neodgovornosti u informativnim rubrikama.

Inače, u tekstu se opisuje događaj koji se odigrao u šatoru tokom obilježavanja manifestacije Koćićev zbor na Manjači. Osnovne činjenice u tekstu su da su na toj manifestaciji, između ostalih, prisustvovali aktuelni predsjednik Republike Srspke i SNSD-a Milorad Dodik, kao i kandidat za predsjednika na predstojećim izborima ispred opozicionog bloka, Ognjen Tadić. Zatim se navodi da je prisutne zabavljala folk pjevačica Ćana. U tekstu između ostalog stoji i to da je Dodik otpjevao nekoliko pjesama sa Ćanom što nije naišlo na odobravanje prisutne publike. Nakon toga Ćana je pozdravila Ognjena Tadića, a Dodik je „ljutito” napustio skup. Tekst se, međutim, ne završava ovdje. U nastavku se ističe da je Dodik doživio sličan scenario 18. avgusta na manifestaciji „Veče Ojkača” kada je spriječen od strane zaštitara u nastojanju da održi govor.

Sada se postavlja logično pitanje, kakve veze ima događaj koji se dogodio 18. avgusta sa događajem od 1. septembra?

U ovom slučaju jedini zajednički imenilac je u tome što oba događaja iz teksta svjedoče o padu popularnosti Dodika uoči predstojećih izbora. Možemo zaključiti da je smisao i suština ovog teksta, između ostalog, u negativnoj promociji Dodika, čime se nastoji obezbijediti prostor za stvaranje pozitivnog imidža Ognjena Tadića.

Da smo na pravom tragu možemo zaključiti i po tome što je u kompletnom tekstu Tadić predstavljen kao popularni političar koji samom pojavom uspijeva da osvoji birače („prisutni pod šatorom jako dobro prihvatili Tadićev dolazak”), dok je Dodik prikazan u svjetlu istrošenog političara na čije predizborne „akrobacije” više niko ne aplaudira (Dodik se, po običaju, prihvatio mikrofona. Međutim, oduševljenja, kakvo je bilo ranijih godina u sličnim prilikama, ovoga puta nije bilo).

S obzirom da je tekst preuzet sa bloga Slobodana Vaskovića, razumljivo je (pa čak i opravdano) što je tekst napisan sa velikom dozom subjektivnog utiska. Problem nastaje onog trenutka kada mediji počnu preuzimati i objavljivati takve tekstove i to bez ikakvih napomena da se ne radi o mišljenju medijske kuće koja preuzima tekst. Ovakva novinarska praksa je veoma opasna po standarde novinarske profesije, i ne može/smije biti opravdana čak i kada je u pitanju privatni medij, koji se finansira od reklama i drugih sličnih izvora.

Analizirajući tekst, primijetna je matrica stvaranja medijskog političkog spektakla od veoma malo provjerljivih podataka. Činjenica da su se političari našli pod šatorom za vrijeme predizborne kampanje je očekivana, i predstavlja dio dobro poznatog predizbornog perioda. Međutim, kada se priča obogati dodatnim opisima, izjavama očevidaca, reakcijama prisutnih, nastupom poznate pjevačice i na kraju medijskom promocijom, sve dobija drugačiju dimenziju – dimenziju spektakla. Događaj je predstavljen kao sukob mitskih razmjera, dvoboj za život i smrt, sa konstrukcijama koje su karakteristične za epsku pjesmu („Milorad Dodik doživio je novi debakl na narodnim zborovima”… „ujedno je to bio i prvi javni dvoboj dva najozbiljnija predsjednička kandidata, Milorada Dodika i Ognjena Tadića”… „Svita je zasjela pod šator”… „Za njim je potpuno „pokisla“ otišla i svita, a Špirić i Tegeltija su uporno gledali u crnu zemlju”). Mlađi i popularniji junak (Ognjen Tadić) koji plijeni svojom pojavom nanosi poraz starom i istrošenom suparniku (Miloradu Dodiku) i to na njegovom domaćem terenu (pod šatorom). Sva radnja se dešava pred očima jedne žene za čiju naklonost se trebalo izboriti, a koja nakon pobjede pozdravlja mladog junaka i priča se završava sretnim krajem. Na kraju priče dolazi još jedna digresija kojom se potvrđuje kako je vrijeme poraženog prošlo i da se treba radovati novim danima. Imamo sve elemente spektakla, aktere (Tadić i Dodik) koji se bore za pažnju ženske osobe, a uz to su naravno i politički suparnici, pseudodogađaj (nastup pod šatorom koji nema objektivnu informativnu vrijednost, osim političke promocije) i medije (koji su svjedok ovog događaja, stvarajući od aktera mitske junake).

Akteri su prvi element spektakla. Stvarajući od političara medijske zvijezde šalje se jasna poruka da su uloge na političkoj sceni već odavno podijeljenje te da pojedincu ostaje samo da uživa u predstavama koje slijede pri čemu mu je dozvoljeno da navija za svoje favorite. Osim aktera koji su dovoljno poznati, spektakularnost ovom događaju daje i činjenica da ne postoji objektivna informativna vrijednost same situacije u kojoj su se našla ova dva političara. Iako je predizborna kampanja počela te je svako pojavljivanje političara u medijima zanimljivo i značajno, neka mjera u izvještavnju treba postojati. Naime, smatramo da je izvještavanje o tome šta se i na koji način dešavalo ispod nekog šatora tokom Kočićevog zbora, događaj koji ne zaslužuje prostor u jednom od najgledanijih medija u RS. Nesumnjivo je da je izvještaj dodatno promovisao političare, i jasno je da takva promocija prija kako Dodiku tako i Tadiću. Javnost ima pravo da zna informaciju, i mediji bi trebao spomenuti da se na Kočićevom zboru pojavio predsjednik RS Milorad Dodik kao i Ognjen Tadić, i eventualno objaviti njihove izjave povodom događaja, ali ništa više od toga. Ono što se u ovom slučaju dešavalo pod šatorom je gotovo privatna stvar političara, i nema nikakav objektivni društveni interes.

Osim toga treba istaći da je vijest smještena u informativnu rubriku vijesti, čime se zapravo potvrđuje teza o medijatizaciji i banalizaciji politike. Na taj način mediji kao da nastoje da smekšaju politiku do trenutka kada postaje potpuno medijski svarljiva i prihvatljiva običnim, prethodno infantilizovanim pojedincima.

Blagovremenost ove vijesti je specifična. Naime, događaj o kojem se izvještava je u domenu mitske priče, a kao takav je gotovo van vremenske dimenzije. Značaj ove priče neće slabiti vremenom, jer je fokus na sukobu dva „junaka” i porukama koje nosi taj sukob. U ovom slučaju poruka je jasna i u kontekstu je stare izreke „Ničija nije gorila do zore”. S tim u vezi ovu priču ne možemo posmatrati sa aspekta blagovremenosti. Kao što su epske pjesme ili legende o junacima uvijek aktuelne, tako je i ova vijest koja je puna epskih konstrukcija i metafora sebi obezbijedila gotovo vječnu aktuelnost. Zatim, u tekstu se ne prepoznaje jasan i konkretan izvor informacije. Sve što je napisano zasnovano je na svjedočenju „očevidaca”. Dobro je poznato da takve i slične floskule kao što su: dobro provjereni izvori, izvor blizak našem mediju, pouzdano se zna, i sl, uvijek su okarakterisane kao neprofesionalne i ne nalaze se u ozbiljnim medijima. Neimenovani izvori bi se mogli tolerisati u nekim specifičnim situacijama, recimo kada se izvještava o temama od izuzetnog nacionalnog značaja, gdje bi bezbjednost izvora mogla, ukoliko se otkrije, biti ugrožena. S ozbirom da se ovdje ne radi o takvom slučaju, ne vidimo nijedan razlog da se ne navede konkretan izvor. Prema tome možemo posumnjati u postojanje izvora koji ne može garantovati kredibilitet ovom tekstu. Svjedočenje “očevidaca” se čak ne može podvrgnuti PIE testu. Naime, s obzirom da ne znamo ko su ti očevici jednostavno ne znamo da li su oni dovoljno bliski onome o čemu govore, neutrealni ili stručni da bilo sta komentarišu. Čak i ako bismo pretpostavili da su bliski događaju jer su navodno bili prisutni, kao i da su stručni s obzirom da za ovakvu temu nije potrebna bilo kakva stručnost, ostaje otvoreno pitanje neutralnosti. Izvori koji tvrde „da su prisutni pod šatorom jako dobro prihvatili Tadićev dolazak” vrlo vjerovatno nisu simpatizeri SNSD-a, te prema tome ne mogu objektivno komentarisati šta se dešavalo pod šatorom.

Kao jedini konkretan dokaz o tačnosti sadržaja je video snimak koji prati tekst, a u kojem se vidi kako predsjednik RS Milorad Dodik pjeva pjesmu Mitra Mirića „Ne može nam niko ništa” dok se pored njega nalazi pjevačica Ćana. U šatoru se nalazi i Ognjen Tadić sa ostalom publikom. Međutim, s obzirom da video snimak traje svega 36 sekundi ne možemo ga uzeti kao posebno relevantnog za našu analizu. Isto tako, tekstu nedostaje izjava glavnih aktera kojom bi se potkrijepilo ono o čemu se piše, već je sve u domenu novinarske konstrukcije sa elementima spektakla.

Važno je istaći da je nezadovljen kriteriji potpunosti teksta. Nepotpunost teksta prizilazi iz dva razloga. Prvi je sadržan u činjenici da nema nikakvih dokaza da se događaj odvijao na način na koji je prezentovan u vijesti. Izvor nije jasno i konkretno naveden, te prema tome i ostali elementi jednostavno ne mogu biti prihvaćeni sa potpunom sigurnošću. Drugi razlog je taj što niko od aktera nije dao bilo kakvu izjavu o samom događaju. Tako se značajno oslabila vjerodostojnost same priče. Izvještaj je ostao nedorečen i bez konkretne informativne vrijednosti, osim političke promocije i težnje za senzacijom.

Tekst koji teži senzacionalizmu i političkoj promociji svakako ima svoje posljedice. Konkretno, negativnom promocijom Milorada Dodika i pozitivnom promocijom Ognjena Tadića nastoji se uticati na donošenje izborne odluke. Prikazati jednog političara u negativnom svjetlu i ismijati ga, je način da se obezbijedi podrška njegovom protivniku. Osim toga, u nastojanju da dođu do dobrih ekskluzivnih informacija mediji nerijetko znaju skrenuti u senzacionalizam. U vremenu brzog protoka vijesti jednostavno više nema vremena za dobre i provjerene ekskluzivne informacije. Lakše je objaviti nekoliko neprovjerenih rečenica propaćenih velikim fotografijama da bi se čitaoci osvojili. Krivicu za ovakvu senzacionalističku praksu gotovo podjednako snose mediji, ali i publika. Nedovoljno razvijena kritička oštrica javnosti daje vjetar u leđa senzacionalizmu i sa oduševljenjem dočekuje ovakve i slične tekstove. To se vidi i po javnim objavama (komentarima) koje se pojavljuju nakon što ovakvi tekstovi ugledaju svjetlo dana. Takve objave ne možemo nazvati komentarima, jer po pravilu nisu zasnovane na utemeljnim i argumentovanim mišljenjima, već na često vulgarnim floskulama. Prema tome, posljedice su više nego ozbiljne i duboke, jer dodatno otupljuju kritičku oštricu stvarajući apatičnu i nezainteresovanu javnost.

Važnost događaja kao što je Kočićev zbor nesumnjivo postoji. Međutim, u tekstu ta važnost nije prepoznata i pala je u drugi plan, dok je u prvom planu spektakl Ćaninog nastupa. I to je zapravo jedna od funkcija spektakla, usmjeriti pažnju javnosti, obezbijediti medijski prostor prolaznom blještavilu medijskog svjetla, koji može imati narkotizujuće dejstvo na pojedince. Spektakl kao medijski proizvod nema nikakvu objektivnu važnost, dok bi Kočićev skup i bez medijske promocije postojao i imao svoju publiku. Ono što spektakl, sa druge strane nudi, jeste sukob, nepredvidljivost, vulgarnost, pobjednike, poražene, trač, skandal, senzaciju koje vrlo lako pronalaze svoj put do publike. Spektakl nema jezičkih i kulturnih, vjerskih ili bilo kojih drugih barijera, on priča jezikom razumljivim svima koji žele da ga konzumiraju.

Kada je u pitanju novinarski jezik, moramo primijetiti da tekst obiluje mataforama, opisima, neprezicnim ocjenama, paušalnim i neutemeljenim tvrdnjama, suvišnim komentarima. Dakle, u tekstu je više korišten literarni nego novinarski jezik, pa tako možemo naći sljedeće konstrukcije.

– Milorad Dodik doživio je novi debakl na narodnim zborovima.
Ali, ne lezi vraže. Nedugo posle Tadića, pod šator je pristigao i Milorad Dodik sa svitom, među kojima su bili i Nikola Špirić i Zoran Tegeltija.
– Svita je zasjela pod šator, a Dodik se, po običaju, prihvatio mikrofona.
– Otpjevao je nekoliko pjesama, prilično je falširao, nakon čega je mikrofom vratio Ćani.
– Ćana je, u njegovom prisustvu, snažno pozdravila rukovodstvo SDS i Ognjena Tadića i zapjevala „Vidovdan“, nakon čega je šator „eksplodirao“ od oduševljenja.
– Dodik se, što je zapanjujuće, nije ostrvio na Ćanu, ali je ljut napustio šator, svjestan da je na otvorenoj sceni doživio debakl. Za njim je potpuno „pokisla“ otišla i svita, a Špirić i Tegeltija su uporno gledali u crnu zemlju.

Ovaj ležerniji stil pisanja je nedopustiv u rubrici vijesti, gdje čitaoci očekuju konkretne i jasne informacije, bez suvišnih i tendencioznih ocjena autora. Pa čak i komentaru ovakve neutemeljene konstrukcije i ocjene autora ne bi smjele proći urednički filter. Da li je Dodik „falširao” dok je pjevao ili je Ćana „snažno” ili manje snažno pozdravila rukovodstvo SDS-a, da li je „svita” gledala u „crnu zemlju” ili manje crnu zemlju nisu detalji koji imaju bilo kakvu informativnu vrijednost.

Ostaje nam jedino da zaključimo da je jedan od razloga zbog kojeg je ovakva vijest uspjela naći svoje mjesto u medijskom prostoru zasigurno negativna medijska kampanja protiv kandidata SNSD-a za predsjednika RS. Kao nusprodukt takve prakse je stvaranje pozitivnog imidža njegovog protivkandidata. Osim toga možemo konstatovati i prisutnost elemenata medijskog političkog spektakla u tekstu. Spektakl, koji je sve više zastupljen u novinarskoj praksi obezbjeđuje potrebnu gledanost, a sa druge strane i promoviše političke subjekte. Prema tome smatramo da ovi sadržaji nemaju nikakvu informativnu vrijednost i kao takvi ne zaslužuju medijski prostor. Predizborne kampanje su posebno zanimljve kako za medije tako i za publiku. Međutim upravo zbog toga mediji bi trebalo još profesionalnije da pristupe izvještavanju o predizbornim istupima političkih subjekata. Nažalost, čini se da mediji nisu dovoljno spremno dočekali predizbornu kampanju. Umjesto objektivnih i profesionalnih izvještaja čini se da ćemo i ovaj put biti „bombardovani” upakovanim saopštenjima političkih partija i jeftinom promocijom političara.

Share.

About Author

Leave A Reply