Razmišljanja o medijskim sadržajima

0

Danas, u doba novih medija, važno je svakom građaninu, a ne samo medijskim analitičarima, preispitivati sadržaje koje čitamo i slušamo. Naprosto, većina informacija koje dobijamo, a dobijamo ih jako puno, nisu plod naših neposrednih iskustava, a često se ne tiču ni naše neposredne okoline. Ipak, sve one utiču na to kako vidimo svijet u kome živimo. Stoga je preispitivanje sadržaja vrlo korisno, kako za naše mentalno zdravlje, tako i za snalaženje u društvenom okruženju u kome živimo. Preispitivanje nije ništa drugo nego provjera i razmišljanje o iznešenim tvrdnjama, razlozima za te tvrdnje i dokazima (izvorima, slikama, podacima) koje nam autori sadržaja nude. A razmišljanje, koliko znam, još uvijek nije protivzakonito, niti se smatra izdajom nacionalnih interesa. Ovo što slijedi su neka razmišljanja o tome kako da preispitujemo i razmišljamo o medijskim sadržajima u Republici Srpskoj.

Mediji pišu i pričaju o svemu i svačemu. Mnogo tog nije vrijedno ničije pažnje, a pogotovo ne zaslužuje analizu i vrednovanje. U stvari, neki sadržaji su toliko beznačajni da razmišljanje o njima vodi ka duhovnom siromaštvu. Ipak, pojedini sadržaji jesu vrijedni pažnje, čak i ako nam se nimalo ne sviđaju. Oni su vrijedni razmišljanja iz različitih razloga. Jedni zbog toga što ih emituje neki važan medij; drugi zato što smo ih čuli, vidjeli ili pročitali na značajnom, ili na uticajnom mediju. Važan medij u RS ne mora nužno imati veliku publiku ili veliki tiraž. To, na primjer, može biti javni medij ili medij u kome ljudi najčešće čitaju oglase ili mu se okreću u vrijeme krize. Značajan medij ne mora biti i važan, ali ima relativno veliku gledanost, čitanost ili slušanost. Konačno, uticajan medij je onaj kome ljudi najviše vjeruju, tj. ima visok kredibilitet u javnosti. Na primjer, u Republici Srpskoj, sadržaji Radio-televizije Republike Srpske, Televizije BN i Alternativne televizije su, najčešće, i važni i značajni i uticajni. Programi javne bosanskohercegovačke radio-televizije (BHRT) su povremeno i važni i značajni, dok su programi javne hrvatske televizije (HTV) značajni, ali su rijetko važni i još rijeđe uticajni.

Stoga, kad nam neki sadržaj privuče pažnju, i mislimo da je vrijedan angažovanja naših moždanih ćelija koje se bave kritičkim mišljenjem, prvo ćemo se upitati da li je sadržaj štampan, emitovan ili postavljen na, po nama, nekom važnom, uticajnom ili značajnom mediju. Zadovoljenje makar jednog od ova tri kriterija nam kaže da sadržaj jeste vrijedan analize.

Pored samog izvora sadržaja, važne su i teme kojima se sadržaj bavi. Najkraće, nećemo se baviti beznačajnim temama (osim ako nisu dio neke zabrinjavajuće pojave po našu percepciju stvarnosti, poput „udarnih” vjesti o „događajima” u emisijama žanra „predstave stvarnosti”, poput „Farme”). Takve teme sadrže i vijesti o manje važnim stvarima, poput onih o događajima iz života poznatih ličnosti iz svijeta muzike, filma ili sporta i uopšte vijesti iz sporta ili mode, kao i vijesti o zanimljivostima i novotarijama. Naravno, postoje situacije u kojima ćemo razmišljati i o ovakvim vijestima – na primjer – kad se emituju kao udarne ili najvažnije. Ipak, sadržaji koji nas zanimaju su vijesti koje se tiču društvenih i političkih događaja, privrednih pojava i događaja, prirodnih nesreća, kršenja zakona, činjenja zločina i rada sudova, obrazovanja, zdravstva, ekologije i drugih važnih društvenih tema. I to, važno je napomenuti, ne zanimaju nas kolumne, komentari i uvodnici, nego uglavnom vijesti i izvještaji, odnosno informativne emisije, listovi i portali.

Sad kad smo izoštrili našu pažnju na pojedine medije i sadržaje, ipak se pitamo, kako to da nam uopšte padne na pamet da preispitujemo važnost, vjerodostojnost i nepristrasnost pojedinih sadržaja. Odgovor na ovo pitanje je relativno jednostavan: kad god nam se neki sadržaj učini nejasnim, nepotpunim ili prenaglašenim. Naravno, to zavisi od svakog od nas i naše percepcije. Često vidimo da nešto nije u redu s nekim napisom, ali naprosto ne možemo da dokučimo šta mu to možda nedostaje ili ima viška. Tu nam mogu pomoći pojedina mjerila i tehnike, o čemu će kasnije biti riječi.

Razlozi pristrasnosti i neuravnoteženosti

Kada je u pitanju pristrasnost i neuravnoteženost u našim medijima, ima dosta razloga ili izvora takvih pojava. Da se prisjetimo samo nekih. Jedan izvor su institucionalni i politički odnosi s javnošću. Naime, zvanični institucionalni izvori vješto koriste činjenicu da su glavni izvor informacija i novinarima serviraju raznolike sadržaje. Novinari vremenom postaju nekritični prema zvaničnim izvorima, ili, zbog nedostatka vremena, sredstava, motivacije ili znanja, naprosto prenose ono što su čuli od takvih izvora. Najočigledniji primjer političkih odnosa s javnošću je kada se izjave političara, koje nisu vezane za neki važan događaj ili pojavu, prenose kao vijesti.

Drugi izvor su uticaji političkih elita na uređivačku politiku. Na primjer, politička elita na vlasti, putem uticaja na upravni odbor, direktore ili urednike može da utiče i na uređivačku politiku javnih medija. Naravno, uticaj se može vršiti i na druge načine – privilegijama, kaznama ili drugim pritiscima na pojedine novinare, urednike ili medije. Politička elita u opoziciji takođe vrši takve pritiske, u onoj mjeri u kojoj to može. Međutim, imajući na umu siromašno medijsko tržište, opozicija može da vrši značajan uticaj, posebno na privatne medije, finansijskim privilegijama, kupovinom medijskog prostora koje vrše pojedina preduzeća bliska opoziciji i sl. Pored toga, i jedni i drugi pokušavaju da vrše i uticaje putem članstva i simpatizera koji su zaposleni ili imaju veze u pojedinim medijima.

Treći izvor uticaja, veoma snažan i kod nas, jeste uticaj oglašivača na uređivačku politiku i sadržaje u medijima. Na primjer, da ne bi došlo do prestanka saradnje, odnosno otkazivanja oglašavanja velikih i moćnih oglašivača, mediji izbjegavaju ne samo da pišu o negativnim pojavama i događajima vezanim za te oglašivače, nego, kako to Ben Baždikijan lijepo ilustruje, i o temama i događajima ili načinima izvještavanja koji se ne sviđaju njihovim oglašivačima. S druge strane, mediji svoje oglašivače nagrađuju tako što pišu o njima i zbivanjima vezanim za njihov rad, naravno predstavljajući ih u najljepšem ruhu.

Uticaj narednog izvora se najlakše primijeti i, pored političkih odnosa s javnošću, najprisutniji je u našim medijima: senzacionalizam. Mediji naglašavaju pojave i događaje koji privlače pažnju, koji prodaju novine i povećavaju gledanost. Najviše pažnje gladaoci posvećuju slikama i pričama koje vrše najsnažniji uticaj na njihova čula. A to su nasilje i seksualnost.

Naravno, ima i drugih izvora i razloga. Ponekad su to samo površnost i neznanje. Nekad su to i lokalno politikanstvo ili pojedina redakcijska pravila. U svakom slučaju, svi ovi razlozi kod urednika i novinara oblikuju određeni prepoznatljiv okvir uređivačke politike koje se rutinski pridržavaju.

Idealno gledano, savjestan urednik i savjestan novinar okosnica su profesionalnog, ozbiljnog i odgovornog medija. Takav medij oblikuje sadržaje koji su u interesu najvećeg broja članova javnosti kojoj se medij obraća. Najkraće, takav medij radi u interesu građana. Neodgovoran medij, u najmanju ruku, uglavnom radi u svom interesu, a ne u interesu građana. U pojedinim slučajevima, to znači i da radi u interesu političkih i ekonomskih elita, a ne u interesu građana. Nekad se neki od ovih interesa poklapaju, najčešće interes medija i elita, pa nerijetko vidimo puno senzacionalizma i političkih odnosa s javnošću u istom mediju. Naravno, interes građana nije uvijek zanemaren, ali je često znatno potisnut.

Test novinarnosti

Da bismo utvrdili da li se, pri odabiru pojava i događaja kao i pisanju i pričanju o njima, medij bavi ozbiljnim novinarstvom koje je u interesu građana kojima se obraća, uopšte ne trebamo istraživati i posebno razmišljati o konkretnim izvorima uticaja (osim ako nas to posebno ne interesuje). Naprosto ćemo se pozabaviti preispitivanjem samih sadržaja. Oni će nam puno toga reći.

Prvo o čemu bi trebalo razmisliti je koliko ozbiljnog novinarstva ima u nekoj vijesti, emisiji i informativnom mediju. Ovo možemo nazvati testom novinarnosti. Ako sadržaj „položi” test novinarnosti, onda shvatamo da se radi o autentičnom novinarstvu. Možemo ga kvalifikovati kao odlično, dobro ili prolazno, ali je ipak ozbiljno novinarstvo.

Ako sadržaj dobije malo bodova na novinarnosti, onda ga treba dodatno protresti da provjerimo šta u njemu možda još ima. Tu nam obično mogu pomoći tehike „spina” i propagande. Te tehnike će nam pomoći u otkrivanju koliko su takvi sadržaji politički ili ekonomski odnosi s javnošću, odnosno koliko su senzacionalistički napisi za privlačenje pažnje i povećanje broja kupaca, čitalaca ili gledalaca.

Različiti sadržaji se mogu podvrgnuti „testu novinarnosti” – od pojedine vijesti, priloga ili članka do cijelog izdanja, dnevnika, emisije ili portala. Jedna malo podrobnija analiza bi sadržavala i izbor događaja i pojava i sadržaj napisa ili priloga o tim događajima i pojavama u toj emisiji ili listu.

Kod testa novinarnosti provjeravamo njegova tri ključna aspekta. Jedan je odnos prema stvarnosti koji je sadržan u samom napisu i čine ga mjerila blagovremenosti, vjerodostojnosti, tačnosti, uravnoteženosti i potpunosti. Drugi aspekt je vjesnovrijednost koga čine mjerila izbora događaja i pojava za objavljivanje: blizina, opšti društveni interes, posljedičnost, važnost, nepredvidljivost i kulturološka informisanost. Treći aspekt novinarnosti je izraz, odnosno novinarski jezik. Njega čine opis, jasnoća, preciznost, povezanost i cjelovitost.

Odnos prema stvarnosti

Novinarski odnos prema stvarnosti najlakše možemo odrediti kroz nekoliko međusobno povezanih mjerila. Prvo od njih je blagovremenost ili aktuelnost pojave ili događaja. Nije vijest ono što nije novost većini članova javnosti kojoj se medij obraća. Blagovremenost je ključna odrednica novinarnosti, odnosno novinarskog odnosa prema stvarnosti. Naravno, blagovremenost nije apsolutna. Neki društveni procesi dugo traju i njihova blagovremenost jednako je dugačka. S druge strane, blagovremenost vijesti o nekom koncertu ili poplavi je vremenski veoma ograničena.

Drugo mjerilo u odnosu prema stvarnosti je vjerodostojnost izvora i napisa/medija. Kod vjerodostojnosti izvora posmatramo koliko je izvor neke vijesti neutralan ili nezavisan, koliko ima podataka ili saznanja o događaju, kao i koliko ima neposrednog iskustva vezanog za taj događaj ili pojavu. Vjerodostojnost sadržaja i medija je utemeljena na načinu korištenja i vrsti izvora koje koristi, kao i na korištenju podataka i slika i autentičnosti izvještavanja.

Tačnost podataka je treće mjerilo. Provjereni, relevantni i provjerljivi podaci su gradivni element tačnosti. Kada nam, na primjer, sadržaj nudi dodatne izvore gdje možemo sami provjeriti tačnost podataka koji se navode u sadržaju, time tačnost sadržaja postavlja na viši nivo.

Naredno mjerilo odnosa prema stvarnosti je uravnoteženost ili neutralnost u opisivanju događaja i pojave. Ponekad se za uravnoteženost koristi izraz objektivnost, ali on je manjkav, budući da se iza koncepta objektivnosti (dati istu priliku objema stranama nekog događaja) ponekad kriju odnosi s javnošću. Naime, uravnoteženost ima za cilj da na nepristrasan način da cjelovitu sliku neke pojave ili događaja, koristeći onoliko izvora i strana koliko je neophodno da se takva slika dočara. Kod primjene novinarske objektivnosti se često samo „čuju mišljenja obje strane“ i tu se priča završava.

Konačno, vrlo važno mjerilo odnosa prema stvarnosti je potpunost priče. Potpunost je vezana ne samo za odgovore na najvažnija novinarska pitanja (ko, šta, gdje, kada, kako i zašto) nego i za iznošenje svih ostalih važnih podataka o nekom događaju i smještanje događaja ili pojave u neposredni društveni i istorijski kontekst.

Vjesnovrijednost

Uvijek je stvar izbora koje događaje, odnosno vijesti o njima medij saopštava javnosti. Naravno, prethodni kriterij blagovremenosti nameće pojedine događaje. Ipak, svaki urednik i medij koristi određena mjerila za vrednovanje događaja, odnosno filtriranje stvarnosti koja se konačno nađe u obliku vijesti u tom mediju. Korisno je razmisliti o nekim stručnim mjerilima koje pojedini mediji i novinari koriste. Jedno od najvažnijih kriterija pri izboru (aktuelnih) događaja je blizina. Naravno, blizina se mjeri iz ugla člana publike kojoj se medij obraća, a ne sjedišta medija ili onog što bi medij htio da bude. Blizina, dakle, zavisi od publike i karaktera medija (lokalni, regionalni, nacionalni). Jednom lokalnom radiju, na primjer, veoma blizu je sve što se dešava u gradu u kom se sluša, blizu je ono što se dešava u okolnim mjestima, a malo dalje je ono što se dešava u udaljenim mjestima. Inostranstvo je uvijek daleko za lokalni medij. Naravno, veličina i posljedičnost događaja ponekad povećavaju njegovu blizinu. U svakom slučaju, događaj koji je najbliži publici bi trebalo da ima prednost u izboru, kao i u mjestu, prostoru ili vremenu koji se daje vijesti o takvom događaju.

Opšti društveni interes sličan je blizini. On podrazumijeva da je u ličnom interesu većine članova javnosti kojoj se medij obraća da budu obavješteni o nekom događaju ili pojavi. On se često naziva i interes javnosti ili pravo javnosti na informaciju. Dakle, što neki događaj ima više značaja ili uticaja na život većine članova publike kojoj se medij obraća, to je mjera opšteg društvenog interesa viša. Na primjer, vijest da je značajno povećano zagađenje vazduha u nekoj sredini uslijed rada nekog novog postrojenja ima opšti društveni interes za tu sredinu. Senzacionalistički mediji najčešće ne poštuju, odnosno zloupotrebljavaju ovo mjerilo. Objavljuju priče o ličnim i porodičnim tragedijama koje nemaju nikakav opšti društveni interes.

Naredno mjerilo vjesnovrijednosti je posljedičnost. Posljedičnost je funkcija mogućnosti reagovanja ili djelovanja na pojavu ili događaj o kojima se izvještava. Mjera posljedičnosti je najčešće izražena u odgovoru na pitanje da li publika ima praktičnu korist od određene vijesti. Posljedičnost je dakle funkcionalna blagovremenost. Na primjer, ako na vrijeme saznam da je poplavljen dio nekog puta kojim namjeravam da idem, vjerovatno ću tražiti neki drugi putni pravac. Takva vijest ima visoku posljedičnost.

I važnost se često spominje kao kriterij vjesnovrijednosti. Ona naprosto označava veličinu nekog događaja i posljedica koje događaj ima za javnost određenog medija. Na primjer, podatak da se približava rok za predaju poreskih prijava na dohodak za građane ima dovoljno veliku važnost da se saopšti kao vijest ili dio vijesti o poreskim obavezama. U komercijalnim medijima, međutim, ovo mjerilo se nerijetko poistovjećuje sa događajima čiji su učesnici javne ličnosti, ili s događajima koji su neobični, šokantni ili vulgarno banalni. No, nije teško razlikovati važan događaj od pukog senzacionalizma.

Isto tako, što je veća nepredvidljivost nekog događaja za članove javnosti kojoj se medij obraća, to je ta pojava važnija i interesantnija za objavljivanje. Neočekivane promjene u društvenoj sredini publike kojoj se medij obraća, sukobi, nesreće i katastrofe, te ostali važni nesvakidašnji i neuobičajeni događaji u datoj društvenoj zajednici imaju relativno visoku nepredvidljivost. Na primjer, vijest da su svi putevi prohodni ili da je u gradu uredno snabdijevanje el. energijom nije nepredvidljiva. S druge strane, ako se objavljuju vijesti o nepredvidljivim banalnim pojavama i ličnim nesrećama, onda je takva nepredvidljivost u službi senzacionalizma. Senzacionalističku nepredvidljivost uvijek je lako otkriti postavljanjem pitanja „za koga je ovo bilo nepredvidljivo, za pojedinca ili porodicu kojoj se to desilo ili za javnost kojoj se medij obraća?“

Konačno, iako ne jednako važno mjerilo vjesnovrijednosti, i kulturološka informisanost može biti korisna u izboru pojave ili događaja. Naime, ako član publike nekog medija sazna i nauči nešto korisno o mjestu u kome živi ili u koje je došao, o zbivanjima u gradu i okolini, takvi podaci zaslužuju njegovu pažnju.

Novinarski izraz

U novinarskom jeziku preovladava opis. Opis omogućava predstavljanje što vjernije slike nekog događaja ili pojave, a isključuje piščeve utiske i karakterizaciju događaja ili pojave. Opisni jezik stoga sadrži neobojene i neutralne imenice, glagole, pridjeve i priloge. Njima se izražavaju najvažnije osobine učesnika i pojava. U opisu se izbjegavaju metafore i druge stilske figure, kao i nepoznate, dvosmislene ili višeznačne riječi i izrazi. Opisni izraz isključuje obojene, pogrdne i zapaljive riječi i izraze, etikete, stereotipe i klišee.

Opis doprinosi i jednoj drugoj osobini novinarskog jezika – jasnoći. Jasnoća podrazumijeva kratke i sažete izraze i rečenice, gramatičan i svima razumljiv jezik.

Bliska jasnoći je i preciznost. Preciznost podrazumijeva jasne, konkretne i potpuno tačne podatke. Detalj je funkcija preciznosti u novinarskom jeziku.

Pored opisa, jasnoće i preciznosti, za novinarski izraz jednako je važna i povezanost. Povezanost podrazumijeva logičko-jezičku vezu između riječi u rečenici i rečenica u jednom paragrafu. Povezanost je i funkcija logičnosti unutar paragrafa ili pasusa. Na primjer, svaku tvrdnju u pasusu bi trebalo obrazložiti razlozima i dokazima (podacima, opisom/slikama, izjavama). Konačno, povezanost svih pasusa u nekom sadržaju nazivamo cjelovitošću.

U prilogu se nalazi tabelarni prikaz mjerila novinarnosti uz pomoć kog se može vršiti vrednovanje sadržaja u medijima. Ako neki sadržaj dobije mali zbir bodova svih mjerila novinarnosti (na primjer, ispod 30) ili dobije vrlo mali broj bodova u nekom od pojedinih aspekata novinarnosti (na primjer, ispod 10), tada ima smisla da ga dalje preispitujemo. Tu će nam pomoći uočavanje pojedinih tehnika propagande i nove propagande, takozvanog „spina“.

Propaganda

Propaganda je ubjeđivanje utemeljeno na tehnikama ometanja logičkog mišljenja i odvraćanja pažnje od suštine pojave ili od podataka, odnosno na tehnikama odvraćanja pažnje od dokaza koji omogućavaju razumijevanje neke pojave ili događaja. „Spin“ je naprosto vrsta propagande koju čine tehnike za nametanje određenog tumačenja događaja, pojave ili činjenica vezanih za događaj ili pojavu.

Brojne su tehnike koje se koriste u propagandi. Ovdje ćemo se prisjetiti samo nekih, najčešćih, a u prilogu se nalazi tabelarni prikaz za ispitivanje prisutnosti propagande u pojedinim sadržajima.

Ako želimo da nametnemo svoju interpretaciju neke pojave ili događaja, onda se koriste tehnike poput iznošenja samo onih podataka i informacija koje odgovaraju takvom tumačenju pojave ili događaja. U odnosima s javnošću ovo je najprisutnija i najčešće korištena tehnika. Pored probiranja podataka, koriste se i tehnike ublaženog odbacivanja pojedinih tvrdnji, predstavljanje tvrdnje kao dokaza, skretanje pažnje s glavne teme, „zatrpavanje“ negativnih podataka i sl.

Najčešće „klasične“ propagandne tehnike koje se koriste kod nas su pretjerivanje u veličinama, iznosima ili posljedicama, prenaglašavanje pojava i događaja, pozivanje na pogrešan autoritet ili pogrešnu analogiju, uopštavanje, crno-bijelo prikazivanje pojava i događaja, nejasno izražavanje i zamagljivanje. Isto tako, napada se izvor, odnosno stavlja se naglasak na to ko nešto kaže, a ne šta kaže („ad hominem“), nude se odgovori na nepostavljena pitanja, manipuliše se statističkim podacima i njihovim prikazima, poziva se na nacionalne vrijednosti, koristi se zapaljiv jezik, ali i eufemizmi, širi se strah od neprijatelja i mogućih posljedica pojedinih pojava i sl. Naravno, vrlo često se susrećemo i sa pogrdnim izrazima za pojedine osobe ili pojave, nekritičkim hvalisanjem i veličanjem pojedinaca, nizanjem pozitivnih osobina nekih pojava, ali i pukim iznošenjem netačnih podataka, tj. takozvanom crnom propagandom.

Umjesto zaključka

Mali broj bodova na testu novinarnosti ne mora nužno da znači i veliki broj bodova na testu propagande, ali se tako nešto često dešava. Naravno, najčešće se ustanovi samo nekoliko vrsta propagande većeg intenziteta, a rjeđe veći broj propagandnih tehnika. Isto tako, nekad je primjetno da se „spin“ koristi više u političkim odnosima s javnošću, a ostale vrste propagande kod senzacionalizma i ekonomske propagande.

Iz medijskog teksta se dakle može saznati puno. Na nama je da o njemu razmišljamo.

*iz autorovog radnog rukopisa istraživanja o vjesnovrijednosti u medijskim sadržajima

Share.

About Author

Leave A Reply