Propagandni i javni interesi u intervjuima

0

Intervju je jedan od najtežih novinarskih izazova koji se stavlja pred medijske radnike. Ovakva forma novinarskog žanra zahtijeva veliko umijeće koje se mora kombinovati sa zahtjevima odgovornog i profesionalnog novinarstva. Istovremeno, sām intervju je po sebi izvor informacija i taj izvor je neophodno u cjelosti iskoristiti u odnosu na zadatu temu. Ovakav prostor na kojem se ,takoreći, dijaloški, uživo kreira medijski sadržaj od strane sagovornika idealan je za propagandu, manipulaciju i oblikovanje vijesti. Stoga, ovaj „klizavi teren“ zahtijeva istrajnost u dobijanju potrebnih informacija, kao i u opreznosti u skretanju s puta pronalaženja tih informacija na put na kojem medij radi „za sagovornika“.

U nastavku će biti analizirano nekoliko medijskih sadržaja u formi intervjua različitih medijskih kuća. Izbor je napravljen na osnovu razlika koje su primjetne pri prvom čitanju u pogledu prostora koji je dat sagovorniku i u pogledu odgovora koji nisu zadovoljili postavljena pitanja. Izabrani intervjui su objavljeni od strane dnevnog lista Glas Srpske (27. novembra 2014. godine), portala Buka (20. februara 2015. godine) i dnevnog lista Oslobođenje (28. februara 2015. godine). Pored testa propagande i testa manipulacije koji će biti korišteni za analizu, obratiće se pažnja i na prostor koji je dat sagovorniku, logiku postavljenih pitanja, insistiranje na tačnim i preciznim podacima i slično. Sagovornici u tri medijska sadržaja su političari iz Republike Srpske, čime je poređenje tematski usklađeno.

Prvi medijski sadržaj koji je predmet analize je intervju sa predsjednikom Republike Srpske, koji je objavljen u Glasu Srpske: Izetbegović pripremio plan za političku eliminaciju Srba.

Intervju je započeo izdvajanjem izjava koje su, po mediju, ključne tvrdnje koje je iznio sagovornik. Te izjave govore o trgovini uslugama između bošnjačkih predstavnika u vlasti na državnom nivou i srpskih predstavnika koji predstavljaju opoziciju na nivou Republike Srpske. Tvrdnje su iznesene bez ikakve argumentacije, te ovako izdvojene i osamljene, predstavljaju samo demagogiju, koja je jedna od prvih tehnika afektivne manipulacije. Ona se ogleda u neodređenosti i neargumentovanom iznošenju tvrdnji koje predstavljaju ili laskanje s jedne strane, ili s druge strane, optuživanje sa sigurnošću koja nema oslonca u činjenicama (bar ne iznesenim). Pitanje koje se postavlja sagovorniku o stabilnosti većine u skupštini, u odnosu na broj poslanika koji pripada većinskoj koaliciji, dobija odgovor u vidu objašnjavanja uslova pod kojima je formirana ta većina. Sagovornik ima pravo da u tome vidi snagu i osnov stabilnosti, međutim, kada u nastavku koristi termine koji predstavljaju određene logičke greške i manipulativne tehnike, medij je imao prostor za reagovanje koji nije iskoristio: kada sagovornik navodi da je Srpska stabilna i to je pokazalo zasijedanje Narodne Skupštine Republike Srpske, riječ je manipulativnoj tehnici koja se naziva kadriranje u kojem se stvara iskrivljena slika, lažna logička veza, jer pokazatelji na koje sagovornik ukazuje ne mogu biti pokazatelji stabilnosti. Takođe, dalji izbor riječi – svako ko je racionalan, razuvjerili smo mnoge – predstavlja logičku grešku innuendo (prikriveno impliciranje nečega da je tačno i dokazano, bez snažnih dokaza), koja je lako uočljiva i koja izborom pojmova sagovornika može mediju da ukaže čime se sagovornik služi u odgovaranju. Međutim, mediju je u ovom slučaju dovoljan odgovor koji mu daje sagovornik. Tako je i u nastavku kada sagovornik koristi sintagmu probosanski orijentisani opozicionari, koja je kvalifikatorna i rezultat je suprotstavljenih političkih orijentacija i čije dozvoljavanje od strane medija pruža prostor sagovorniku za političku propagandu i manipulaciju kroz estetizaciju poruke. Pored svega navedenog, pitanje koje se postavilo sagovorniku koji je predvodnik stranke na vlasti je takvo da je sasvim logično očekivati odgovor koji će biti u odbranu te stranke i većine (čije je njegova politička stranka dio). Potpitanja nije bilo.

U nastavku je medij uputio pitanje koje se odnosi na nepojavljivanje opozicionih stranaka na konsultacijama u vezi sa izborom mandatara za sastav Vlade, koje je samom konstrukcijom sugestivno i ostavlja prostor za prilagođavanje odgovora. Taj prostor je sagovornik iskoristio na način da je u svoj odgovor uključio i tehniku kognitivne manipulacije, tzv. amalgam koji se ogleda u povezivanju nesaradnje SDS-a i SNSD-a sa saradnjom između SDS-a i Bakira Izetbegovića, odnosno SDA. Ovaj momenat je iskorišten da se napravi misaona veza sa ocem Bakira Izetbegovića, Alijom Izetbegovićem i njegovim antisrpskim djelovanjem.

Obzirom da je intervju rađen neposredno nakon opštih izbora u BiH, Glas Srpske u intervjuu postavlja pitanje pojedinačnih pozicija u raspodjeli vlasti. Odgovor nije konkretan i sagovornik ima pravo da to ne otkriva, iz razloga što politički pregovori traju. Međutim, medij ne treba biti zadovoljan dobijenim odgovorom i u tom pogledu, u skladu sa odgovornošću prema publici, neophodna je istrajnost u dobijanju istog. Iako je sagovornik insinuacijama i nagovještajima dao prostor, nema dodatnih pitanja, čak ni o tome da li su predviđene neke nestranačke ličnosti za pozicije koje se dodjeljuju u ministarstvima.

U svakom intervjuu postoji mogućnost delikatnih tema po sagovornika, na koje on nije spreman da odgovara, ili koje mogu izazvati njegovo negodovanje. Uprkos tome, ukoliko je neka tema od važnosti za publiku tog medija, kao što je slučaj sa optužbom za kupovinu poslanika koja je iznesena na račun premijera Republike Srpske Željke Cvijanović, u intervjuu je to pitanje imalo svoju opravdanost kada je postavljeno predsjedniku Republike Srpske. Međutim, način na koji je pitanje postavljeno, dopustilo je slobodu sagovorniku da odgovor prilagodi političkim interesima, dok medij svoj zadatak, koji se ogledao u vraćanju na put odgovora – nije ispunio. Sagovornik u odgovoru koristi eufemizme ili misaone kolosijeke, koji se ogledaju u riječima nisam siguran da je snimak autentičan, što predstavlja uvod za promjenu teme i prebacivanje akcenta sa postavljenog pitanja na propagandnu tehniku koja se naziva pozivanje na autoritet (opasnije je što se prisluškuje predsjednik Vlade nego ono šta on eventualno kaže). Izbjegavanjem odgovora, sagovornik je uspio da promijeni temu, te skrene pažnju sa pitanja i razjašnjenja mogućnosti istinitosti i daljih eventualnih posljedica, a medij nije smatrao neophodnim bilo kakvo insistiranje za jasnijim odgovorom. U sljedećem odgovoru koji se tiče formiranja vlasti na nivou BiH, takođe se koristi manipulativna tehnika straha i autoriteta kojom se, u prvom slučaju navodi da je jedini legitimni lider Hrvata Dragan Čović, te se služi strahom u rečenici –  …vodite računa šta radite na nivou BiH, ako padnete na mene imaćete velikih problema. Šta se pod tim podrazumijeva, medij nije propitivao. Takođe, stilske figure bez konteksta ili manipulativna tehnika zavođenja stilom je primjetna u metaforičnom kazivanju sagovornika koji prikazuje političke pozicije partije kojoj pripada na BiH nivou ne kao poliitičku želju, nego kao veliko političko moranje. Tako i u daljem objašnjavanju istog nalazimo pokušaj manipulacije putem misaonih kolosijeka: na taj način ćemo mi učestvovati, a ne zato što volimo Bakira Izetbegovića, Željka Komšića ili nekog drugog. Kraj intervjua je obilježio niz bespotrebnih i kratkih pitanja o razgovorima sa liderima nekih bošnjačkih i hrvatskih partija, gdje se iz odričnog, odnosno potvrdnog odgovora, nije saznalo ništa što bi bilo od opšte koristi.

Drugi medijski sadržaj koji analiziramo je intervju Oslobođenja sa Draganom Čavićem, predsjednikom Narodnog demokratkskog pokreta, objavljen pod naslovom Dragan Čavić: Za SNSD je Džaferović politička igračka.

Intervju je sastavljen od sedam pitanja na koje sagovornik daje opširne odgovore, a dva od tih odgovora su podijeljena podnaslovom koji je medij dodijelio u štampanoj verziji tog intervjua. Izdvajanje tvrdnje koja uključuje negativan stav sagovornika prema njegovom političkom protivniku i stavljanje u naslov – uokviruje cijeli intervju na način da djeluje kao da je tema razgovora bila prevashodno partija SNSD, te da je sagovornik pozvan kao neko ko komentariše rad SNSD-a. Takođe, medij kreira okvir posmatranja i shvatanja onog što je sagovornik iznio kroz postavljanje podnaslova, čime se sugeriše publici čemu da pridaju važnost, umjesto da se postavljaju potpitanja i dobiju konkretniji odgovori.

U pitanju zašto je nazvao sjednicu Vlade Republike Srpske pokajničkom, sagovornik odgovara neodređeno (oni priznaju svoje greške, vraćanje na staro) ne navodeći ko su oni, koje greške, šta je to staro i zašto je to pozitivno. U ovakvim neodređenostima se krije politička demagogija, koja predstavlja prvu i osnovnu tehniku manipulacije, koja je zabilježena i u ranije analiziranom intervjuu (na nju mora biti spreman svaki medij kada se bavi političkim temama). Naredno pitanje medija je konkretno i odnosi se na mjere Vlade Republike Srpske, međutim sagovornik ga izbjegava i vraća se u razgovoru na opšti nivo i teren koji njemu odgovara, odnosno, komentariše ono u šta je sigurniji – ekonomski plan svoje političke partije. Sama rečenica kojom odgovara na pitanje: neću da komentarišem ekonomsku politiku Vlade, jasno stavlja do znanja da medij neće dobiti odgovor na postavljeno pitanje i da je nastavak razgovora davanje političkog i propagandnog prostora sagovorniku.

Odgovor na pitanje o finansijskom statusu Republike Srpske prate stilske figure: sijeci uho da zakrpiš zadnjicu, u vrzinom kolu kreditnih zaduženja. Sagovornik ima svako pravo i kao građanin i kao član partije koja je parlamentarna da izražava svoj stav o ekonomskom statusu i problemima Republike Srpske. Ovdje je potrebno istaći da su stilske figure zapažene, ali ne pripadaju manipulativnim tehnikama iz razloga što su stavljene u kontekst i tek nakon šireg izlaganja, na kraju odgovora na postavljeno pitanje, sagovornik iskorištava jezičke slobode, u okviru ograničenja i ne napuštajući književni izraz.

Pitanje o nedolasku/neprisustvu poslanika SNSD-a i DNS-a na sjednicama Parlamenta BiH, usljed bojkota Šefika Džaferovića je dobilo očekivan odgovor od sagovornika koji dolazi iz suprotnog političkog tabora. Ono što je ovim putem dozvoljeno sagovorniku je prostor za promociju političkih stavova, ličnosti i partije sagovornika, a u nesnalaženju pri odgovaranju je primjetno odgovaranje na pitanje pitanjem, te samostalno odgovaranje na isto, bez dubljeg objašnjenja. Umjesto objašnjenja, prisutna je estetizacija poruke (gdje je bila ta dokumentacija 20 godina? Ko je kriv? Jer da se to desilo na vrijeme, Džaferović danas ne bi bio tu gdje jeste. Ili bi bio.). Ostatak odgovora je odvojen u listu podnaslovom Odgovornost je na SNSD-u i u tom dijelu sagovornik pitanje iskorištava da govori o animozitetu između koalicije kojoj on pripada – Saveza za promjene i partije iz koalicije na vlasti.

Da bi analiza intervjua bila potpuna, na kraju je analiza jednog intervjua koji se ocjenjuje kao primjer odgovornog pristupa traženju informacija od sagovornika u smislu nepodložnosti manipulisanju, insistiranju na odgovoru na postavljeno pitanje i nedozvoljavanju propagande u prostoru koji za to nije predviđen. Radi se o intervjuu sa Branislavom Borenovićem, potpredsjednikom Partije demokratskog progresa i narodnim poslanikom objavljenom na portalu Buka.

Prvo pitanje medija je konkretno i tiče se izbornog plijena PDP-a u vidu mjestā u vlasti na BiH nivou. Na ovo pitanje sagovornik ne daje konkretan odgovor (odgovara ono što je već poznato, a to je broj mjesta koji pripadaju koaliciji, ali ne odgovara o mjestima koja će konkretno pripasti PDP-u). Sagovornik pokušava demagogijom opravdati to što nema odgovor, što ne zadovoljava medij koji takvim odgovorom argumentuje sljedeće pitanje, tražeći bar objašnjenje za čekanje na formiranje vlasti kojem su izloženi.

U nastavku intervjua, slijede konkretna pitanja koja se tiču aktuelnih događaja (posjeta Visoke predstavnice EU za spoljnu i bezbjednosnu politiku i njena izjava). Sagovornik daje odgovor kojim se pokušava manipulisati jasnoćom i kratkim, uopštenim odgovorom (ogromna će biti odgovornost entitetskih vlasti…) i medij na to postavlja opravdano potpitanje, dokazujući da pažljivo sluša odgovore svog sagovornika.

Na osnovu tvrdnji koje je sagovornik iznio, postavlja mu se pitanje realnog učešća i doprinosa EU ka evorintegracijama BiH, na šta dobija odgovor koji kombinuje demagogiju i amalgam (afektivni spoj), kao neke od tehnika afektivne manipulacije koje nastoje da utiču i na formu i na sadržaj izrečenog (sagovornik navodi npr. BiH je geografski dio Evrope). Međutim, tehnike i izostanak odgovora su prepoznati i od strane medija, pa se uočava upornost i istrajnost u skretanju pažnje da to nije bilo pitanje i vraćanja na odgovor za kojim se traga. Uprkos tome, sagovornik sada nastoji da koristeći poluge otrova (tehnika kognitivne manipulacije koja podrazumijeva vještačke asocijacije u verbalnim kombinacijama), koje se ogledaju u riječima Kod nas je, to znate, posve normalno da vi kupite dva poslanika, što čini najveća partija u RS-u, da zamijeni teze da bi izbjegao odgovaranje na pitanje ili da bi sakrio da ne zna odgovor.

U nastavku, pitanje je povezalo odnos sagovornika, njegove partije, pa samim tim i koalicije u kojoj se nalaze, prema Republici Srpskoj i posebno, odnos prema Bosni i Hercegovini. U odgovoru se sagovornik očigledno koleba orijentišući odgovor prema svom političkom protivniku i aktuelnoj vlasti, ne dotičući se sopstvene odgovornosti, u kojem pokušava da koristi demagogiju, ali i logičku grešku innuendo, riječima: On (Milorad Dodik) je i sam svjestan da postaje političar prošlosti ili …da li zbog stravično prljave izborne kampanje vladajućih partija na čelu sa SNSD-om, mi smo došli u situaciju da budemo egal sa vlašću. Medij na osnovu odgovora kojim se kvalifikuju političari jedne političke partije, objektivizuje priču, povlačeći paralelu sa Savezom za promjene i izvodi logički druga pitanja na koja opet dobija suštinski neodređene i nejasne odgovore.

Dokazujući da prati jasan trag namjere i cilja postavljenih pitanja, medij karakteriše istrajnost u zahtijevanju odgovora na ista, što se ocjenjuje kao profesionalnost. Čak i kada, nakon niza odgovora koji sadržajno ne nude traženi odgovor, prelazi se na druga konkretna pitanja. U njima se sagovornik poziva na odgovornost u konkretnim poduhvatima i ponašanjima, u čemu se ogleda posvećenost ka iskorištavanju prostora koji je medij dobio i profesionalnog razgovora između, na kraju krajeva, dvije osobe koje obavljaju društveno odgovorne funkcije. Istrajnost medija kod ranije navedenog prepoznavanja demogoških i estetizovanih odgovora je prepoznata i u daljem razgovoru kada se sagovorniku postavlja konkretno pitanje – da li lično doživljava Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu.

Kada se radi o medijskom profesionalizmu i novinarskoj odgovornosti prema publici, intervju je primjer na osnovu kojeg se može učiti. Kad je riječ o stilistici i izboru riječi, primjetan je slobodan, metaforički izraz u nekoliko navrata (Vi ste na sva zvona osuđivali…. narodski „u pet deka“ sa ovim Zakonom….) koji se pripisuju slobodi stila i forme za koju pojedinac prihvata odgovornost potpisujući razgovor. Uzimajući u obzir cjelokupan set pitanja koja su postavljena sagovorniku, ocjena je da ova dva metaforička izraza nisu narušila obziljnost intervjua, ali nije isključeno da bi to nekom drugom sagovorniku predstavljalo problem.

Analiza prethodnih medijskih sadržaja je značajna iz razloga što ova forma izvještavanja nudi mogućnost saznavanja pregršt informacija i otkriva nam neke suštinske razlike u pristupu određenih medija političkoj sceni. Posmatrajući sa aspekta medijskih sistema, ova tri intervjua ukazuju na visok stepen međusobnog razlikovanja, što se ogleda najviše u pristupu i (ne)davanju prostora i slobode sagovorniku. Prostor Bosne i Hercegovine, kao i bliskog balkanskog (mediteranskog) regiona karakteriše polarizovani pluralistički model kojeg odlikuje novinska industrija orijentisana ka političkim elitama, visok politički paralelizam, političko komentatorstvo, slabija profesionalizacija i visoka državna intervencija u medijski prostor. S druge strane, posljednji intervju (u odnosu na prethodna dva) nudi odlike koje teže znatno slobodnijem medijskom pristupu u odnosu na kritiku političke vlasti i opozicije, društveno odgovornom novinarstvu i neustručavanju. Moglo bi se zaključiti da se tu teži demokratskom korporativističkom modelu medijskog sistema kojeg obilježava znatno izraženijim pluralizmom u nacionalnom izvještavanju, intervencijom države u medijima, ali uz snažnu zaštitu medijskih sloboda, medijskim subvenicijama, snažnom izvještavanju javnih servisa sa naglaskom na javni. Međutim, držeći se okvira analize, odnosno intervjuā koji su njen predmet, novinarska odgovornost prema publici, bez obzira na model medijskog sistema ili političke strukture uvijek će biti univerzalni prinicip medijske profesije i konačne ocjene medijske službe. Mediji koji imaju to u vidu kada se prihvataju žanrovskog izazova zvanog intervju neće imati dileme čiji interes treba da zadovolje – da li sagovornika ili publike.

Izvor slike: eu.fotolia.com

Napomena: Analizirani tekstovi se nalaze u arhivi.

Share.

About Author

Bojana Miodragović, diplomirala 2014. godine na master studijama Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu sa zvanjem master sociolog, diplomirala 2012. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci sa zvanjem profesor sociologije. Saradnik na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci.

Leave A Reply