Problemi sa izvorima i marginalizovanje kulture

0

Interpretacija sadržaja je ono sa čime se susrećemo još u najranijim fazama obrazovanja. Veza između razumijevanja prve lektire i ozbiljnijih naslova je veoma kratka, dok se vokabular svakodnevno obogaćuje čitanjem. Naime, istraživanje univerziteta Berkeley pokazalo je da djeca koja redovno čitaju imaju za 50 posto bolji rječnik od vršnjaka koji vrijeme provode uz računare i televiziju, a uz to ostvaruju i značajno bolje rezultate na testovima inteligencije (Oslobođenje). Međutim, internet postaje mjesto gdje većinu tradicionalnih aktivnosti zamjenjujemo modernim. Kultura je marginalizovana, dok se  redovi o istoj rijetko mogu naći u modernom -tehnološkom društvu. Komercijalizacija medija uslovila je i znatno drugačiji pristup kulturnim sadržajima. Akcenat se stavlja na senzacionalno u odnosu na kulturno.

Šta se desi kada mediji u 21. vijeku počnu da se bave kulturom, imajući u vidu opisane promjene? Šta je u tom slučaju važnije: sadržaj koji odgovara novinarskim standardima ili sadržaj koji je isključivo u  službi  izazvanja pažnje?

Na internetskoj stranici „Nezavisne novine“ u rubrici „Umjetnost i zabava“ 15.03.2015. godine, objavljen je članak pod nazivom „Lektire iskasapljene na stranici ekrana.“ Analizirani članak je trebao da ukaže na sve do sada navedeno. Tradiciju koju je zamijenila moderna tehnologija je donijela niz negativnih društvenih pojava. Putem testa novinarnosti i dijelova SMELL testa, ispitaće se aspekti odgovornosti prema građanima.

U članku se iznose zapažanja o masovnoj pojavi prepričanih lektira na internetu i njihovoj sve većoj upotrebi od strane đaka. Ovaj stav se  potkrepuljuje iznošenjem naziva lektira koje se mogu naći na internetu, nazivima stranica na kojima su dostupni, te izjavama pojednih učenika. Ozbiljnost ove pojave autor teksta objašnjava kroz izjave dekanese Filozofskog Fakulteta na Palama, te jednog banjalučkog  sociologa. Posmatrano površinski članak ima sve novinarske odlike, međutim,  testovi pokazuju njegove loše strane.

Izvori za pisanje ovog teksta se mogu podijeliti u dvije kategorije: stručne i relevantne. Kao stručni izvori konsultovani su dekanesa FFUIS – profesor srpskog jezika i književnosti, kao i sociolog iz Banjaluke. U relevantne izvore se mogu ubrojati učenici koji su koristili lektiru prepričanu na internetu i podaci o naslovima, te komentari koji su uslovljeni ovom pojavom. Stručni izvori su u profesionalnom smislu opravdani za ovu temu (PIE test) i svojim izjavama ukazuju na problem. Međutim, ono što se u izvoru uočava kao nedostatak je navođenje komentara postavljenog na internet, majke jedne od učenica. Internetski identitet je moguće zloupotrijebiti, pogotovo u slučaju sakrivanja iza lažnog imena. Osim što takav izvor nije relevantan, jer taj komentar nije morala napisati majka (moglo je i dijete), neozbiljno je tezu o nesavjesnim roditeljima braniti navođenjem ovakvog komentara. (Međutim,ima roditelja kojima izgleda ne smeta što njihova djeca ne pročitaju cijelu lektiru, pa je tako jedna majka na prepričani Ćopićev roman „Orlovi rano lete ostavila komentar koji glasi: „Ovo je super pomoglo je mojoj kćerki i dobila je pet iz lektire.“). Odgovorno novinarstvo podrazumijeva tačne i provjerene podatke, sve do sada navedeno ukazuje da to u ovom članku nije slučaj.

Izvori koji potkrepljuju tezu o masovnoj upotrebi prepričanih lektira na internetu, svedeni su na izjavu učenice osnovne škole. U ovom slučaju izvor se može okarakterisati kao relevantan. Međutim, prilikom navođenja ove izjave, prekršeno je načelo etičnosti. Imena maloljetnih lica se označavaju inicijalima, međutim u ovom slučaju je poznato da je izjavu dala Sara L., te da je komentar na jednu prepričani knjigu ostavio učenik Luka R. Osim navođenja imena u drugom slučaju, ostalo je nepoznato kako autor zna da je učenik ostavio komentar (Napominjemo: Internet identitet ne mora biti isto što i stvarni identitet).

Materijalni dokazi u ovom članku imaju dvojak karakter. U galeriji ispod naslova postavljene su fotografije stručnih izvora (dekanesa i sociolog), te fotografije učenika i knjiga koji se mogu povezati sa temom. Međutim, nikakav materijalni dokaz nije opravdao težinu izjava stručnih izvora; npr. sociolog je iznio ozbiljne kritike na račun školstva, obrazovnog kadra pa i samih učenika. („Ti nastavnici kod kojih đaci prepisuju su obični tupavci i ljenjivci koji ne rade svoj posao nego kavre i degradiraju profesiju, a đaci i roditelji im se podsmjevaju“ „Takva djeca će biti mali, tupavi, drski i bezobrazni ljudi kad odrastu). U ovom slučaju stav je upotrebljen kao dokaz, koji nije obrazložen.

U galeriji fotografija, nalazi se slika na kojoj učenica spava na knjigama. S jedne strane, autor želi da ukaže na sve nedostatke pojave koja je uslovila manje čitanje knjiga, a sa druge strane postavlja ovakvu fotografiju. Stiče se utisak da dugo čitanje stvara umor, dok prepričane lektire mogu biti lijek za to.

Vjesnovrijednost ima značajan segment koji se u novinarstvu povremeno zanemaruje. To je posljedičnost: prilikom pisanja novinarskog teksta neopohodno je zapitati se kakve reakcije članak može da izazove. Ukoliko je cilj upozorenje na loše strane neke pojave, potrebno je paziti da se ne ukaže na loše strane jedne profesije. U ovom slučaju se upravo to desilo. Pojava, koja svakako zaslužuje pažnju, upotrebom dvosmislenih rečenica izgubila je smisao alarmiranja javnosti. Autor navodi da su učenici korišćenjem prepričane lektire dobili dobre ocjene, a da pri tom nisu uložili nikakav trud („…Neki đaci su priznali da su na osnovu toga dobili visoke ocjene u školi, a da ne znaju kakve su prve stranice književnog djela.“). Takođe, navodi se i da je jedna učenica povremeno koristila prepričane sadržaje, kada joj je lektira bila dosadna i obimna, te da je i tada imala dobre ocjene. Osim što autor navodi imena stranica na kojima se mogu naći sadržaji (lektireonline.com, lektirko.blogspot.com, pismeni.com), on na ovaj način ukazuje na navodno pozitivne efekte ove prakse.

Ovakav način informisanja javnosti dovodi u pitanje ozbiljnost problema. Osim što se ne iznose konkretni materijalni dokazi, objavljene izjave ne govore u prilog rješenja problema, što je trebao biti cilj. Obzirom da veliki broj učenika traži olakšanje za svoje školske obaveze, postoji mogućnost da im ovaj tekst ponudi rješenje tog problema.

Novinarski jezik prilikom analize dobija najmanje ocjene. U samom naslovu (lektire iskasapljene) evidentna je upotreba metaforičnog jezika koji izaziva pažnju. U nastavku tekstu se navodi da sajtovi sa spornim sadržajima niču kao pečurke poslije kiše. Ako se navodi da su lektire nekada oblikovale mlade ljude, a da danas to nije slučaj, onda se takva teza mora potkrijepiti ozbiljnijim dokazima, a ne sa nekoliko izjava jednog roditelja i brojem lajkova („Prepričanu lektiru lajkovalo je čak 1300 mladih osoba“).

„Ostati ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno osakatiti svoj život“ (Ivo Andrić) – a ostati ravnodušan prema zloupotrebi knjiga znači oduzeti sebi život. Da li onda mediji rade sve kako bi očuvali svoj život?

Share.

About Author

Leave A Reply