Pravila za provjeru kredibiliteta istraživanja

0

Istraživanja javnog mnijenja su istovremeno izvor korisnih i zbunjujućih podataka: korisnih za naučne radnike i donosioce odluka, a često zbunjujućih za građane koji nisu upućeni u njihov značaj. Odgovorni građani očekuju od odgovornih medija da dobiju tačne i korisne informacije koje se zasnivaju na istraživanjima javnog mnijenja: predizborna predviđanja, odnos građana prema evropskim integracijama, stepen zadovoljstva radom gradske uprave, uloga manjinskih grupa u politici, gledanost televizijskih kanala i povjerenje u medije, stepen korištenja interneta i slično. Mediji igraju ključnu ulogu u selekciji, predstavljanju i davanju značaja istraživanjima javnog mnijenja – od novinara se ne očekuje da budu stručnjaci i naučnici, ali oni moraju ponuditi tačne i precizne podatke kako bi građanima omogućili istinitu informaciju.

Mogućnosti za manipulaciju podacima iz istraživanja su velike, o čemu ovdje nećemo govoriti (pogledati tekst o razotkrivanju manipulacije u medijima). Zadatak ovog teksta je ukazivanje na nekoliko mitova koji usmjeravaju rad novinara i tumačenja od strane publike, nakon čega slijedi pregled najvažnijih pravila za predstavljanje istraživanja.

Prvi mit kojeg novinari i publika trebaju razumjeti je sljedeći: televizijske i novinske ankete (vox populi) i ankete na internetskim portalima su relevantne, jer se zasnivaju na preciznoj naučnoj metodi. Tačnije, ove ankete imaju svoj smisao, kada se nalaze u pravom kontekstu: njihov cilj je da ponude „glas naroda“, kako bi se publika lakše identifikovala i prepoznala u prilozima ili tekstovima. Naime, nema ništa loše u tome da publika čuje šta „običan čovjek iz naroda“ ima da kaže o poskupljenju struje ili visokim primanjima zvaničnika. Međutim, loše je kada se nekoliko izjava uzima kao osnov za uopštavanje, pa se govori o „pogledajmo šta većina građana misli o …“ ili „anketa na našem portalu dokazuje ko ima najveću podršku pred izbore„.

Drugi mit je proizvod političke kulture u Bosni i Hercegovini, kao i konkretnom društvenom situacijom: istraživanja javnog mnijenja su uvijek u službi politike, uvijek su stranački motivisana i uvijek su izgovor za prodaju proizvoda. Ovaj mit je nastao zbog toga što društvo u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini nema „kulturu istraživanja“, što dovodi do situacije da se tokom predizborne kampanje njihov broj značajno poveća – dok istovremeno građani stvaraju kognitivni amalgam između neke političke opcije i samog istraživanja. Građanima se često nude stranačke i tržišne ankete koje su samo uvertira u konkretne ubjeđivačke akcije: da li želite postati član naše stranke; da li želite kupiti ovaj proizvod? U toj situaciji, naučno motivisana istraživanja su u opasnosti da će biti okarakterisana kao stranačka i komercijalna.

Dakle, zaključak koji se može iskoristiti u novinarskom radu, a koji je izveden iz dva predstavljena mita je sljedeći: odgovoran novinar prilikom predstavljanja rezultata istraživanja stvari naziva pravim imenom. To znači da anketu koja je provedena na nekoliko građana označava sa „nekoliko građana je izrazilo svoje mišljenje„, anketu na internetskom portalu naziva „pristrasnom praktičnom anketom„, dok naučna istraživanja dopunjuje preciznim navođenjem korištene metodologije i kontekstom. Takođe, novinar koji je odgovoran građanima će ponuditi mogućnost za provjeru (link, baza podataka, originalni izvještaj), čime će povećati vjerodostojnost svog novinskog napisa.

Pravila za predstavljanje istraživanja u medijima

Svi prilozi i tekstovi koji nude izvještaje ili tumačenja istraživanja javnog mnijenja trebaju sadržati nekoliko pasusa o metodologiji i načinu istraživanja. Posebna važnost ovakve prakse je tokom predizbornih kampanja, kada se u medijima Republike Srpske svakodnevno pojavljuju informacije različitih istraživanja i često sa dijametralno suprotnim rezultatima. Kako bi se izbjegla opasnost pretjerane pristrasnosti, medij u najmanju ruku treba ponuditi osnovne podatke o istraživanju, kako bi građane upozorili na eventualne prednosti ili nedostatke. Isti parametri su alarmni sistem novinarima, jer ukoliko nije poznato ko je naručilac, koja je metoda uzorkovanja ili kakav je način istraživanja – potrebno je dodatno provjeriti ili odustati od objavljivanja.

Ko je naručilac istraživanja? Subjekat koji snosi troškove istraživanja je najčešće neko ko ima direktnu korist od rezultata, zbog čega je neophodno ponuditi njegov identitet. Ponekad se dešava da je naručilac i provodilac istraživanja identičan, što se događa u slučaju kada istraživačka agencija sama finansira neko istraživanje. Međutim, posebno tokom predizborne kampanje, u medijima se pojavljuju rezultati istraživanja gdje se navodi samo ime agencije, bez navođenja identiteta naručioca. Na primjer, najbolje je precizno definisati agenciju koja istražuje (npr. GFK agencija), nakon čega se imenuje naručilac i/ili finansijer (npr. Narodna Demokratska Partija). Ovi podaci građanima omogućavaju podatke koji mogu svjedočiti o relevantnosti podataka: ukoliko rezultati istraživanja pokazuju samo povoljne rezultate za naručioca, kredibilitet se dovodi u pitanje. Takođe, u slučaju da je naručilac istraživanja poznat, potrebno je biti oprezan sa njihovim prikazivanjem rezultata. Na primjer, televizijske stanice iz Republike Srpske objavljuju mjesečne izvještaje gledanosti agencije Nilsen, gdje svi izvlače iz konteksta rezultate koji njima odgovoraju. Tako Radio televizija Republike Srpske (RTRS) prikaže rejting Dnevnika 2 koji je najgledaniji, dok BN televizija objavi zbirne rezultate gledanosti informativnog programa. U ovoj situaciji dvije televizijske kuće nisu ništa slagale, ali su prikazali samo ono što im odgovara (čime obmanjuju javnost).

Kada je istraživanje provedeno? Vremenski period je važan zbog aktuelnosti i provjere dosljednosti istraživanja. Ukoliko se radi o istraživanju imidža kompanija u Republici Srpskoj, vremenski period istraživanja govori o kontekstu dobijenih rezultata: na primjer, ukoliko je istraživanje provedeno u istom mjesecu kada se događaju masovna pojeftinjenja (praznici i rasprodaje), neophodno je uzeti u obzir da podaci mogu biti neprecizni. Isto tako, kada se provode istraživanja političkih preferencija, vremenski period govori o dosljednosti iznesenih stavova u anketi: ukoliko istraživanje traje mjesec dana tokom predizborne kampanje, rezultati su upitni, jer se tokom tog perioda značajno mogu promijeniti stavovi. S druge strane, ukoliko je istraživanje provedeno u nekoliko dana, rezultati se u ovom segmentu mogu smatrati relevantnim. Dakle, vremenski period nudi kontekst za tumačenje rezultata, jer omogućava da se sagledaju ostali faktori koji su mogli uticati na rezultate (promjena stava, vanredne okolnosti, periodi kriza i sl).

Na koji način je vršeno istraživanje? Odgovorane novinare interesuje način na koji je provedeno istraživanje, jer nije isto kada je ono provedeno pomoću štampanog upitnika ili telefonskim razgovorom. Razvojem tehnologije se i u Republici Srpskoj počinju koristiti savremene metode, poput ispunjavanje anketa putem tableta ili potpuno anketiranje putem interneta. Ovdje se neće objašnjavati metode ispitivanja, ali ćemo ponuditi saznanja o tome zašto je važno imati ovu informaciju. Naime, ukoliko je anketiranje provođeno internetom, uvid u taj podatak građanima sugeriše da je isključena sva populacija koja nema priključak za internet. Isto tako, publici treba biti omogućeno saznanje o tome da li je upitnik samostalno popunjavan, ili su podaci dobijeni na osnovu intervjua? Novinari trebaju obratiti pažnju na metod, jer postoji mogućnost za manipulaciju podacima: na primjer, agencija može objaviti da je uzorak za telefonsko istraživanje 600 ispitanika, ali uvidom u broj odgovorenih poziva se dobije broj od 120 uspješnih anketiranja.

Kako su koncipirana pitanja? Objavljeni rezultati istraživanja su upitni ukoliko publika nema uvid u vrstu pitanja i vrstu ponuđenih odgovora u anketi. Najčešći problem koji se tiče ovoga su tzv. sugestivna pitanja koja ispitanika (in)direktno navode na neki odgovor. Na primjer, tokom predizbornih istraživanja, novinar treba analizirati tip pitanja i odgovora: da li je pitanje postavljeno tako da traži izbor između dvije alternative (što je sugestivno), ili ispitaniku ostavlja prostor za dopisivanje odgovora? Isto tako, uvidom u ponuđene odgovore se razotkriva sugestivnost u redoslijedu ponuđenih opcija: da li je neka politička partija našla mjesto na početku ankete, da li se redoslijed određuje abecedno, da li postoji grupisanje prema političkim programima? Odgovoran novinar nije dužan dati odgovor na ova pitanja, ali je obavezan ponuditi primjere ili objašnjenje pitanja i ponuđenih odgovora. Drugi razlog za objavljivanje ovih podataka se nalazi u provjeri termina i pojmova, tj. da li se koriste razumljivi pojmovi ili se u odgovorima nalaze termini koji imaju široku lepezu konotativnih značenja?

Ko je anketiran i koliko je uzorak? Podaci o veličini uzorka i ciljnoj populaciji istraživanja su najvažniji indikatori relevantnosti dobijenih rezultata. Ovim podacima je najlakše manipulisati, ukoliko se dodatno ne objasni metod uzorkovanja i granica statističke greške. Na primjer, u medijima se često nalaze rezultati istraživanja gdje se navodi kako je veličina uzorka nacionalno reprezentativna, a taj broj iznosi oko hiljadu ispitanika. Međutim, bez tačne metode uzorkovanja ovaj broj ispitanika ne znači ništa, jer publika nema podatke o reprezentativnosti. Tačnije, novinarima mora biti jasno da istraživanje koje ima duplo manje ispitanika (500 umjesto 1000) može biti relevantnije ukoliko je bolji metod uzorkovanja. Pogledajmo ovu situaciju: u novinskom članku piše da je istraživanje imalo uzorak od 1000 ispitanika na nivou Republike Srpske (ne navodi se metod uzorkovanja). To znači da su svi ispitanici možda izabrani u jednom gradu ili naselju, jer publika ne zna kako je provedeno istraživanje. Ukratko, svrha dobro definisanog uzorka je reprezentativnost, koja se poboljšava preciznijim raspoređivanjem; ukoliko se radi o slučajnom uzorku, to ne znači da su ispitanici birani ispred nekog objekta (na koje anketar slučajno naiđe), već pretpostavlja naučnu metodu kojom se svim stanovnicima istraživane teritorije daje jednaka mogućnost da budu ispitanici. Upravo zbog toga je važna statistička greška, koja predstavlja granicu greške prilikom tumačenja rezultata. Na primjer, ukoliko je greška u granicama plus minus 6,5 procenata, to znači da dobijeni rezultati mogu odstupati ispod, iznad ili unutar navedenog broja. Isto tako, greška nije ista u svim ponuđenim pitanjima, jer postoje neka koja su uslovljena prethodnim, što znači da ne odgovara cijeli uzorak na svako pitanje.

Primjer neodgovornog objašnjenja metodologije

Istraživanje je provela agencija Iks Ipsilon na uzorku od 997 ispitanika u Republici Srpskoj. Istraživanje je obavljeno telefonom u periodu mart-april 2015 godine, metodom slučajnog izbora.

Primjer odgovornog objašnjenja metodologije

Istraživanje javnog mnijenja provela je agencija Iks Ipsilon na uzorku od 1113 slučajno izabranih punoljetnih građana i građanki Republike Srpske (metod multi-stage cluster sampling), po narudžbi klijenta Alfa Omega. Istraživanje na terenu provelo je 25 anketara u 50 naseljenih mjesta Republike Srpske (24. mart – 01. april 2015. godine), na osnovu štampanog upitnika sa zatvorenim pitanjima (upitnik je ispunjavan samostalno u domovima ispitanika). Granica greške na navedenom uzorku je plus minus 3 procenta.

Pravila koja smo opisali su značajna za novinare i publiku, jer od prvih zavisi da li će neko istraživanje uopšte postati vijest. Kao i ostali događaji, istraživanja javnog mnijenja trebaju „proći“ test novinarnosti kako bi se procijenilo da li uopšte zaslužuje pažnju javnosti. Ukoliko novinar nema mogućnost da provjeri podatke, nema preciznu metodologiju, ukoliko rezultati odaju utisak pristrasnosti nekoj strani – objavljivanje takvog istraživanja može biti neodgovorno prema građanima.

Na kraju, čak i oni koji se bave statistikom ponekad u šali kažu kako je statistika često samo tačan zbir netačnih podataka. Novinari i publika moraju biti svjesni da podaci dobijeni istraživanjima ne predstavljaju apsolutnu istinu, pogotovo kada je metodologija upitna. Ukoliko i to nije dovoljno, zamislite ovaj primjer: Pet ljudi sjedi za stolom, jedan od njih ima hiljadu eura u džepu, ostali nemaju ništa. Prema statistici, njih pet prosječno imaju po 200 eura. 

Izvor slike: eu.fotolia.com

Share.

About Author

Magistar komunikologije, saradnik na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka.

Leave A Reply