Postoji li nešto iza (ne)osnovanih optužbi?

0

O tome koliko su mediji moćno sredstvo izlišno je govoriti; tema toliko puta obrađivana. Ogroman politički, ekonomski i društveni uticaj, kojeg je zapravo mali broj ljudi svjestan, stavio je medije u poziciju da služe za mnoga potkusurivanja, odnosno kao važno oružje u raznim sukobima. Zbog tolikog uticaja na široku publiku, svakodnevno smo svjedoci raznih rasprava  i optužbi koje se plasiraju kroz medije. U talasima tih optužbi koje nas konstantno zapljuskuju prosječan, običan recipijent informacija muči se da prepozna one koje imaju pokriće i kojima može vjerovati. Ljudi obično nekritički gledaju prema medijskim napisima i najčešće usvajaju ona koja su najistaknutija, odnosno koja se najviše ponavljaju.

Jednu od optužbi vidjeli smo nedavno u dnevnom listu „Glas Srpske“, izdanje za 18. jun 2014. godine. Veliki naslov „Ukradenu pomoć vozili bolničkim vozilima“, koji čini skoro polovinu naslovne stranice, prosto „bode oči“. Kao nadnaslov, manje primjetnim fontom, stoji, takođe, potvrdna rečenica: „NE PRESTAJU MAHINACIJE SA HUMANITARNOM POMOĆI U ŠEKOVIĆIMA“. Sigurno zanimljiva i važna tema; pomalo osjetljiva s obzirom na period kroz koji je prošla i prolazi naša država. Čitaoca će sigurno zainteresovati da pročita: ko je ukrao humanitarnu pomoć, kako i koliko je ukrao, kakva kazna ga očekuje… I, naravno, možda i najvažnije: na osnovu čega se temelji ova tvrdnja.

U tekstu koji se prostire na dvije trećine pete stranice potražićemo odgovarajuće dokaze za navedene tvrdnje.

U podnaslovu i lidu navodi se da je vozač sanitetskog vozila Dragan Stjepanović, zajedno sa svojim kolegom, pakete humanitarne pomoći natovarene u fabrici „Mermer“ istovario i sakrio u svoju garažu. Dalje, potpuno anonimni svjedok navodi da je u tom prostoru Stjepanović prije nekoliko godina držao prodavnicu, a sada ona funkcioniše „na divlje“, jer ukućani ukradenu robu prodaju kad im neko pozvoni na vrata. Direktor lokalnog Doma zdravlja kaže da o tome ne zna ništa, napomenuvši da su infuzije i usisivač po dogovoru stigle u tu instituciju. Stjepanović oštro demantuje navode svjedoka rekavši da je roba natovarena sa šlepera. Potom je jedan dio otišao u Dom zdravlja, a 55 paketa humanitarne pomoći jeste odveženo u naselje Željeznik, ali porodicama za koje postoji spisak.

Kada pregledamo tekst vidimo da je jedini, nazovimo ga, dokazni materijal izjava potpuno anonimnih svjedoka. Dakle, njihova tvrdnja uzeta je kao dokaz. O tim ljudima od kojih potiču informacije ništa bliže nije navedeno, pa ni razlozi za takav potez, što bi donekle dalo na uvjerljivosti. Čitaoca bi možda pridobile i informacije o tome: o koliko svjedoka se radi, kada tačno i kako su vidjeli to što tvrde, da li su ušli u bilo kakav kontakt sa Stjepanovićem ili ga pokušali spriječiti.

Ovako, ništa ne umiruje najvažnije pitanje: da li postoji interes da se takva optužba objavi, odnosno koji je motiv navodnih svjedoka? Čitalac u ovom slučaju može pomisliti i da se radi o nekom internom lokalnom sukobu koji optuženi ima sa komšijama, kolegama ili bilo kime, te ovo shvatiti kao svojevrsnu osvetu, kao dio tog sukoba. Pošto nisu navedeni nikakvi dokazi dolazimo do situacije „riječ optuženog protiv riječi onog koji ga tuži“ i postavlja se pitanje kome vjerovati u tom slučaju.

Brus Itjul i Daglas Anderson, autori knjige/udžbenika: „Pisanje vijesti i izvještavanje za današnje medije“ savjetuju novinare da, zarad dobijanja povjerenja od strane publike, izvore trebaju imenovati u situacijama kada se citira mišljenje ili neka druga vrsta informacije koja se može promjeniti ili osporiti. Najmanje, prag ispod kojeg se ne prelazi, jeste pronalaženje još jednog, drugačijeg izvora koji će potvrditi informacije. Ipak, sve zavisi od osvjetljivosti teme i treba biti posebno pažljiv. Samo sakriti izvore nije dovoljno i na neki način se uskraćuje javnost da zna potpune informacije.“

Primjerenije bi bilo da je kao naslov stavljena upitna rečenica. U tekstu se trebalo pitati Stjepanovića šta se sada nalazi u tom prostoru gdje je bila prodavnica i da li je voljan da ga pokaže. Svaka njegova reakcija bila bi itekako vrijedna. Zatim, provjeriti spisak koji optuženi spominje – vidjeti koliko je pomoći došlo, te koliko podijeljeno ugroženima.

Kao dio teksta nalazi se i fotografija na kojoj tri osobe (kojima su zamaskirana lica), utovaraju u automobil opremu za bebe. Fotografija je obilježena rečenicom: „U Šekovićima se vodi „rat“ zbog pomoći“. Ako se ona uzima kao dokaz, onda je ona uvjerljivija od izjava, jer ništa sa ove fotogafije ne upućuje da se radi o slučaju u Šekovićima. Ovo može biti bilo kakva fotografija, čak i ne postoji pojašnjenje koji bi nam približilo i uputilo na ono što se vidi.

Ovakva tema sadrži elemente vjesnovrijednosti, kao što je npr. društveni interes prije svega lokalne zajednice, a onda je možemo postaviti i u širi okvir. Javnost itekako zaslužuje da bude obaviještena o ovoj temi. Prisutna je i posljedičnost, odnosno praktična korist lokalnog stanovništva, jer stanovništvo ima mogućnost da reaguje na bitne prevare. Kriterijum važnosti ove vijesti, pogotovo za lokalnu zajednicu, kao i kriterijum bliskosti ne treba naglašavati. Uglavom, sva mjerila vjesnovrijednosti kod ovakvih vijesti su prisutna.

Međutim, odnos prema stvarnosti svakako možemo staviti pod znak pitanja. Vjerodostojnost sadržaja i medija je utemeljena na načinu korištenja i vrsti izvora, kao i na korištenju podataka, slika i autentičnosti izvještavanja. Kao što smo vidjeli, vjerodostojnost izvora i napisa, najblaže rečeno, nije potpuna. Sljedeći kriterijum koji se logički nadovezuje na prethodni jeste tačnost. Tačni, relevantni i povjerljivi podaci nisu gradivni elementi ove vijesti.

Sve u svemu,uredništvo je odlučilo da se isplati rizikovati, i prikazali događaj na ovaj način. Cilj ove analize sigurno nije odbrana optuženog Stjepanovića, već pokušaj da se novinski napis raščlani, te pronađu odgovarajući elementi koji su prevagnuli da se stane na jednu stranu. Možda redakcija ima određene dokaze koje nisu objavili, ali na osnovu teksta čini se da je premalo materijala da se slučaj ovako okarakteriše.

Postoji li politički spin?

Politički zaključak. Kao zaključak teksta stoji da je „Glas Srpske“ već pisao o mahinacijama sa humanitarnom pomoći, koje su rezultat sukoba i nesposobnosti opštinske vlasti koju čine SDS i PDP. Odvojeno od teksta stoji antrfile u kojem se kao glas razuma pojavljuje izjava predsjednika Opštinskog odbora SNSD-a u Šekovićima koji sve to potvrđuje.

„Spin“ je, najjednostavnije rečeno, vrsta propagande koju čine tehnike za nametanje određenog tumačenja događaja, pojave ili činjenica vezanih za događaj ili pojavu. Jedna od najčešćih tehnika jeste predstavljanje određene tvrdnje kao dokaza, a takođe i ublaženo odbacivanje drugih tvrdnji. Dakle, u tekstu je izjava svjedoka uzeta kao dokaz, dok izjava optuženog nema istu težinu. Kod „klasične“ propagande, između ostalih, koristi se tehnika pozivanja na pogrešan/odgovarajući autoritet. Takođe, stavlja se naglasak na to ko kaže, a ne šta kaže. Ovdje smo vidjeli da zaključak iznosi politički protivnik kojem odgovara stanje predstavljeno u tekstu.

Možemo li sebi dozvoliti luksuz da stvari postavimo na malo drugačiji način? Na takav način da ovaj slučaj posmatramo kao politički obračun između vladajuće koalicije i opozicionih stranaka.

Gledajući godišnje budžete Republike Srpske posljednjih nekoliko godina vidjećemo da je za subvencije javnim medijima izdvajano od 1,4 do 1,7 miliona KM. Po Centru za istraživačko novinarstvo, koji se poziva na Glavnu službu za reviziju javnog sektora RS-a, „Glas Srpske“ je poslednjih godina iz budžeta dobijao preko 200 000 KM godišnje, što ga svrstava u sam vrhu subvencionisanih medija. U ovo, za novinarstvo, krizno vrijeme nijedan medij ne može ostati imun na toliki novac. Sigurno da će „Glas Srpske“ biti bliži vladajućoj, odnosno najvećoj političkoj partiji koja mu je i dodijelila javni novac.

Ako nasumično prelista nekoliko izdanja ove dnevne novine, svako može vidjeti da se vladajuća politička partija najmanje stavlja u negativan kontekst – gotovo mizerno ako uzmemo u obzir koliki joj je prostor ustupljen. To je bez sumnje tako! Ogroman broj slučajeva kroz istoriju, do današnjih dana, pokazuje da određene političke opcije imaju sebi blagonaklone medije. Okolnosti na koje smo se navikli.

Predizborna kampanja već je počela i nema sumnje na čiju će stranu „Glas Srpske“ stati, pa čak i u borbi za sitne političke poene. Međutim, možemo i da zamislimo scenario koji se odvija u glavi prosječnog čitaoca nakon što pročita ovu vijest: Doboj i Bijeljina, dva najveća grada čiju vlast drži SDS, najčešće su se negativno provlačila kroz medije u periodu poplava i periodu nakon istih. Sada i Šekovići sa istom vlašću imaju mnogo problema, zaključiće se podsvjesno.

Dakle, možemo reći da je ovaj slučaj predstavljen kao jedan od dokaza o nesposobnoj lokalnoj vlasti i njihovim mahinacijama. Međutim, ako sagledamo tekst vidjećemo da ovaj „dokaz“ nema valjanu dokaznost. Samo zato što je nešto glasno rečeno ne možemo smatrati argumentom. Možda postoje prevare, to ne mogu opovrgavati, ali ove redove ne možemo uzeti kao ozbiljan dokaz. Sa druge strane, daje nam naznake da ga shvatimo kao prikrivenu političku propagandu.

Autor: Bojan Lolić

Izvor slike: Glas Srpske, isječak

Share.

About Author

Leave A Reply