Pogrešno tumačenje ili neprovjerenost informacija?

0

Nije rijetkost čuti kako su mediji moćan instrument u izgradnji demokratske pravne države. To je istina, naravno, ukoliko govorimo o ozbiljnom, odgovornom i profesionalnom novinarstvu. Medijski uticaj na izgradnju pravne države se ogleda, između ostalog (posebno u savremenom dobu kada je njihova dostupnost znatno veća nego u prethodnim decenijama), u izvještavanju o svim za javnost relevantnim društveno-političkim događajima. U to spada i izvještavanje o radu pravosudnih i zakonodavnih institucija.

Kao kod svakog izještavanja o određenoj oblasti, da bi se u obrađivanju teme ispoštovale osnovne premise – tačnost, provjerenost, informativnost, provjerljivost i slično –  od novinara se očekuje dobro poznavanje onoga o čemu izvještava, dakle da  ima određen nivo znanja iz date oblasti i da to potkrepljuje kroz konsultovanje adekvatnih stručnjaka. Kada se radi o izvještavanju sa sudskih ročišta ili sličnih događaja koji su vezani za rubriku Hronika, neophodna je obazrivost i poštovanje određenih etičkih, ali i zakonskih normi. Prvenstveno, svi mediji, ali i medijska publika moraju da imaju u vidu Ustavom zagarantovano pravo svakog građanina BiH: „Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom“  (član II stav 3. tačka e)). Dakle, svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. S tim u vezi, potrebno je biti oprezan u kvalifikovanju lica koji su učesnici u određenom događaju, na način da se uslovno postavlja njihova uloga, najčešće kroz korištenje izraza „navodno“, „postoji sumnja“, pozivanje na izvore koji iznose određene tvrdnje i slično. Do pravosnažnosti osuđujućih presuda mediji moraju voditi računa da ne prejudiciraju krivicu optuženog tokom postupka, te da koriste odrednice koje relevantni učesnici postpuka koriste. Jedino je sud relevantna institucija koja može utvrditi da je neko počinio krivično djelo. U suprotnom, dobićemo sadržaj koji je tendenciozan, kvalifikatorski, koji etiketira i stigmatizuje subjekte događaja. Medijsko izvještavanje nerijetko upadne u tu zamku.

Poštovanje prava osumnjičenih i optuženih u praćenju i izvještavanju o sudskim  postupcima, privođenjima i hapšenjima pomaže izgradnji pravne države i demokratije. Takođe, kada određena odluka suda ili organa javne bezbjednosti izaziva pažnju javnosti i postoji potreba za njenim komentarisanjem, neophodno je koristiti dodatna pojašnjenja ovlaštenih lica iz tih institucija. Ukoliko oni nisu dostupni, ili ukolikoje potreban dodatni komentar, može se uključiti sagovorenik koji je relevantnan za tu oblast. Zloupotreba ili pogrešna upotreba neukosti ili neupućenosti publike nije demonstracija demokratije.

Osim izvještavanja o radu pravosudnih institucija i organa, vijesti o zakonodavnim procedurama takođe predstavljaju informacije značajne za opšti društveni interes. U izvještavanju o radu skupštinskih organa, posebno kada se radi o izmjenama postojećih ili donošenjem novih zakona, neophodno je imati, kao i u svakom izvještavanju, određenu informativnu podlogu, odnosno biti upoznat sa stanjem iz oblasti u kojoj se donosi zakon. Ukoliko se nastoje praviti paralele, mora biti jasno koje odredbe propisuje zakon, te da li postoje odstupanja u praksi i svaki takav navod potkrijepiti relevantnim, provjerenim i pouzdanim izvorima i primjerima. Uzročno-posljedične veze koje se opisuju moraju biti potpuno utemeljene, s obzirom da imaju direktan uticaj na publiku. Zakonu su podložni svi građani i on je okvir u kome funkcioniše država. Stoga, svaka vijest o njegovoj izmjeni budi interesovanje publike i utiče na njeno promišljanje o tome kako će se ponašati i djelovati. Ovakvi izazovi će se najbolje opisati na konkretnom primjeru, kroz analizu određenog sadržaja.

Analiza novinarnosti se provodi kroz analizu tri aspekta: odnosa prema stvarnosti, vjerodostojnosti i novinarskog jezika. Početni dio analize novinarnosti uvijek obuhvata ono najvažnije u svakom izvještavanju, a to su blagovremenost događaja ili pojave o kojima se izvještava, vjerodostojnost napisa, tačnost, odnosno provjerljivost i provjerenost podataka, te potpunost i uravnoteženost. Kada ciljni sadržaj dobije niske ocjene na početnim premisama, neophodno je posvetiti se detaljnijoj analizi. Ciljni sadržaj ove analize je prilog Alternativne televizije u Centralnim ATV Vijestima, od 11. jula 2014. godine, pod nazivom Maloljetnici bez zatvorske kazne zbog prekršaja.

Početak priloga obilježen je pričom o maloljetniku koji se nalazi na izdržavanju kazne u KPZ Banja Luka. Navođenjem inicijala, te cenzurisanim likom, njegov se identitet skriva u skladu sa pravilima kada je u pitanju maloljetno lice – počinilac krivičnog djela. Priča koju on iznosi u svojoj izjavi tiče se procesa resocijalizacije kroz koji prolazi i novinarska pitanja koja su mu upućena dobijaju željeni odgovor. Nakon toga, u prilogu se iznose podaci o tome koliko trenutno maloljetnika izdržava zatvorsku kaznu, navodi se za koja su to krivična djela odgovorni, te se objašnjava da su maloljetni prestupnici uglavnom članovi „razorenih“ porodica. Ove navode potvrđuje izjava vaspitača u KPZ Banja Luka. Sve do ovog dijela priloga, govori se isključivo o maloljetnim počiniocima krivičnih djela. Uzmemo li u obzir da je prilog najavljen kao priča o prekršajima, preciznost se narušava na samom početku i daje cijelom prilogu temelj koji se sastoji od podataka koji su u sasvim drugom kontekstu.

Poslije primjera posljedica činjenja krivičnih djela, priči se nastoji dodati balans svjetlijim i pozitivnijim podacima – o tendenciji opadanja maloljetničkih prekršaja u tekućoj godini u odnosu za prošlu. Ovi podaci potvrđeni su od strane PR MUP-a. Naime, iako to predstavlja pozitivan aspekt priče o prekršajima, u odnosu na dosad prikazano u prilogu, dolazimo do zaključka da tu postoji pogrešna analogija, da se iznose dvije priče koje je nemoguće porediti, a što će u nastavku analize postati još jasnije. Ukoliko se poređenje odvija na osnovu elemenata koji nisu dio iste teme, neupotrebljivo je i priču čini nesistematičnom i nepovezanom.

Tek nakon ovoga, prilog počinje da se bavi novim Zakonom o prekršajima Republike Srpske, usvojenom na 35. sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske, 01. jula 2014. godine. Rečenica koja sažima utisak gledaocima o novinama u Zakonu o prekršajima, temelji se na pogrešnom tumačenju, nedovoljnoj informisanosti i tako se plasira publici. Navodi se da je za krivična djela koja počine maloljetnici zatvorska kazna i dalje na snazi, „dok je za prekršaje mjera zatvora preimenovana u policijski nadzor, odnosno upozorenje“.

Prvenstveno, kako bi se analizirala informisanost, tačnost i preciznost, neophodno je poznavati temu o kojoj se govori u prilogu. Stoga, potrebno je navesti da se krivična djela tretiraju Krivičnim zakonom Republike Srpske, te se u njemu definiše kao protivpravno djelo kojim se povređuju ili ugrožavaju zaštićene vrijednosti i koje je, zbog svoje opasnosti, u zakonu određeno kao krivično djelo i za njega propisana krivična sankcija. S druge strane, prekršaji se tretiraju Zakonom o prekršajima Republike Srpske i tu se definišu kao protivpravna djela koja predstavljaju kršenje javnog poretka ili propisa o ekonomskom i finansijskom poslovanju utvrđena zakonom ili drugim propisom, za koja su određena obilježja i za koja su propisane sankcije. Neophodno je imati jasan pojmovno-kategorijalni aparat da bi se vijest tačno i precizno interpretirala. U dijelu u kojem se navodi da je mjera zatvora za maloljetnike preimenovana u policijski nadzor, nailazimo na neprovjerenost informacija. Laičkim pregledom prethodnog Zakona o prekršajima uočljivo je da zatvorska kazna za maloljetnike nije bila ni predviđena. Ukoliko se dovoljno poznaju zakonodavne procedure, poznato je da nakon izrade nacrta zakona slijedi javna rasprava, nakon koje se izrađuje prijedlog zakona, koji se zatim raspravlja, a potom i usvaja na sjednici Narodne skupštine. Upravo čitanjem zaključaka navedenih u Obrazloženju prijedloga Zakona o prekršajima Republike Srpske „Razlike prijedloga u odnosu na nacrt“, eksplicitno stoji da „Za razliku od Nacrta, ovaj zakon ne poznaje maloljetnički zatvor“, a da je kao nova vaspitna mjera uvedeno „policijsko upozorenje“. Dakle, razlika u postojanju i nepostojanju zatvora je između Nacrta i Prijedloga istog zakona i ne predstavlja nikakvu novinu za javnost.

Na kraju priloga, izražava se stav stručnjaka o tome kako se nadaju da će ovakva mjera pozitivno uticati na maloljetnike „kako ne bi ostatak života proveli iza rešetaka“. Sām zaključak nije utemeljen, odnosno ne sadrži ispravne logičke postavke, stoga se ovdje suočavamo sa logičkom greškom non-sequitur (ne slijedi). Ocjenjujući logički tok, ukoliko imamo u vidu ovu razliku i neuporedivost krivičnih djela i prekršaja, nije jasno kako se priča može smjestiti u kontekst zatvorskih kazni. Jer – kao prvo – izvor je apstraktan i ne zna se koji su se to stručnjaci konsultovali oko posljedica ovog zakona, a drugo, komentar na smanjenje broja zatvorenih maloljetnika ne može biti u uzročno-posljedičnoj vezi sa novim Zakonom o prekršajima, jer je jasno da su oni zatvoreni po osnovu odredbi Krivičnog zakona, odnosno po osnovu činjenja krivičnih djela.

Ovaj primjer ilustruje kako se kod publike stvara lažna slika o uticaju na stepen patoloških pojava u njihovom okruženju, te da se kroz nepravilna tumačenja suštinskog elementa izvještavanja – informacije – stupa u niz logičkih grešaka koji dovode čak i do zablude.

Ako se nastoji biti u službi građana, što funkcionalno pripada i medijima i ostalim pomenutim institucijama, značajno je postojanje službi za informisanje u okviru samih institucija, kako bi, pored odgovora na pitanja, obezbijedili i saopštenja koja bi mediji prenosili javnosti. Postojanje pravilnika koji određuju okvire i nadležnosti za plasiranje informacija u ime institucija koje rade na poslovima od javnog značaja, daje medijima dodatne temelje u izvještavanju. Nekada, koliko god širokim i bogatim vokabularom raspolagali, medijima je neophodno stručno tumačenje pojmovno-kategorijalnog aparata koji mogu poznavati dovoljno dobro samo stručnjaci iz date oblasti. Kako bi zaista bili u službi građana, mediji moraju ostvariti prijemčivost kod publike kroz interpretaciju koja kombinuje tačne, jasne i precizne podatke sa jezikom koji je jasan, nedvosmislen i usmjeren na publiku različitih profila.  U suprotnom, mediji su prinuđeni da ulažu znatno više truda u tumačenje informacija, čime postoji veća opasnost za različite greške i narušavanje vjesnovrijednosti.

Izvori:

1.  Ustav Bosne i Hercegovine

2. Institut Alternativa (2010). Procjena pravnog okvira i prakse u primjeni nekih kontrolnih mehanizama Skupštine Crne Gore. Podgorica.

3. Brošura Sud Bosne i Hercegovine, 4. izdanje

4. Krivični zakon Republike Srpske

5. Materijali za 35. sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske – Zakon o prekršajima

Izvor slike: ATV, isječak

Share.

About Author

Bojana Miodragović, diplomirala 2014. godine na master studijama Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu sa zvanjem master sociolog, diplomirala 2012. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci sa zvanjem profesor sociologije. Saradnik na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci.

Leave A Reply