Pogled na odgovornost zabavnih emisija

0

Šta su mediji ako nisu društveno odgovorni? Šta su novinari ako ne glas javnosti? Šta je novinarstvo ako ne ekspoze društva? Šta smo mi – recipijenti, sredstvo ili cilj?

Javna medijska sfera u Republici Srpskoj ima toliko raznih nijansi boja da se sve stapaju u crno – bijeli vizuelni svijet, bilo da je on štampani ili elektronski. Pitam se kako je moguće biti na margini i tu se zadržati toliko vremena? Da li se opstaje zbog i pomoću kapitala, ili je to neki novi vid kulturološkog egzistencijalizma?

Ako novinarstvo posmatramo u njegovom prvobitnom obliku, onda ne možemo zanemariti činjenicu da je informacija društveno dobro, a ne roba koja se skupo prodaje. Stanje u BiH medijima je sve osim odgovorno, tačno i istinito. Preovladava senzacionalizam, manipulacija, trivijalnost. Ne postoji jasna razlika između onog što je komercijalno i javno, već je javno u stvari komercijalno. Kako? Dovoljno je pogledati programsku šemu i da se zapitate ko je kome konkurencija. Većina programa je svedena na emisije jeftine zabave, sa krajnje upitnom ulogom novinara, bilo da ih posmatramo sa obrazovnog ili vizuelnog aspekta. Vrijeme kada su djeca odrastala uz dječije programe, kvalitetne i krajnje edukativne emisije, zamijenjeno je vremenom kada djeca odrastaju uz indijske i turske serije. Vrijeme kada su novinari svojom elokvencijom, kulturnom i obrazovnom podlogom podizali nivo informisanosti gledalaca, zamijenilo je vrijeme „plastičnih“ novinara.

Programska šema jedne od gledanijih televizijskih kuća (Mareco Index Bosnia) u Republici Srpskoj ovako izgleda u brojkama (program od 28.01.2015.). Od programa koji traje 19 sati, tačnije od 6:30 do 1:30, pet sati programa je popunjeno serijama, od kojih su dvije turske, i koje svojom tematikom osim potrošenog vremena, gledaocu ne nude ništa konkretnije. Šta je cilj uređivačke politike ovog medija (ako uopšte postoji)? Zašto je ono što se vodi kao najgledanije mora uzeti skoro 5 sati jednog programa? Zato što gledalac više nije neko ko se poštuje, neko ko zaslužuje medijsku edukaciju, već sredstvo kojim se upravlja i kojem se podilazi u kulturološkom kvantitetu umjesto da mu se makar ponekad ukazuje na kvalitet. Ali da nastavimo dalje. Emisije političko – informativnog karaktera zauzele su tačno 3 sata. Pitanje kredibiliteta, izvora, pa i samog izražavanja novinara svakodnevno se dovodi u pitanje. Međutim, cilj nije da razmatram kome i koliko pripada bilo koji medij već da ukažem na relevantne činjenice. Ovdje imamo situaciju i da se reprizira emisija zabavnog karaktera (BN koktel) koja umjesto zanimljive emisije nudi jeftinu zabavu, obnažene voditelje, čiji ni jedan segment ne mogu svesti pod termin profesionalnog novinarstva. Pomenuta emisija traje 1 sat i 40 minuta. Djeci je posvećeno svega 35 min. emitovanjem crtanog filma, i to u terminu kada većina djece sjedi u školskim klupama. Krajnje tabloidna emisija koja se ne može svesti ni pod jedan novinarski žanr, već više podsjeća na loše isceniranu televiziju stvarnosti, takođe je dobila sat vremena na ovom javnom emiteru – njen naziv je Balkanske prevare. Sve ostalo su reklame, čije trajanje nas potpuno zbuni, pa ne znamo šta smo ustvari gledali. Kada stvari sumiramo, više od polovine dnevnog programa je u funkciji profita, a teme o istinskim ljudskim vrijednostima su potisnute u drugi plan – površne, jednostrane ili čak nepostojeće.

Nažalost, ne možemo govoriti o samo jednom mediju kao društveno neodgovornom i neprofesionalnom. Teško je čak i izdvojiti pojedinačnu emisiju, kao pozitivnu sekvencu u moru mas–medijskog trivijalizma. Mediji na ovim prostorima, a i šire, istupaju senzacionalistički, propagiraju neumjerenu potrošnju, predstavljaju tuđe kulture, dok domaću potpuno ili djelomično zanemaruju. Što jeftiniji sadržaj sa aspekta korisnosti – to se skuplje prodaje – bilo da govorimo o materijalnom ili onom edukativnom, informativnom i kulturnom svojstvu medija.

Još jedna televizija koja je prema ovim istraživanjima bila jedna od gledanijih je Alternativna televizija – ATV. U programskoj šemi svaki dan se nađe emisija, odnosno serija Krv nije voda, koja se emituje čak dva puta na dan, što bi bilo previše i da se bavi egzistencijalnim, obrazovnim, kulturnim izazovima društva. Osim što je više nego očigledno da je sve iscenirano, što je i segment serijskog programa, ova emisija je moralno upitna. Bez konkretne priče, bez pouke, bez gramatičkog i pravilnog izražavanja, ona nije čak ni zabavna. Dalje, nailazimo samo na serije, serije, serije. Komercijalni medij svakako nije medij koji mora da se vodi zakonskim regulativama zastupljenosti programa, ali ne bi trebao da bude ni neodgovorani medij, sa upitnim sadržajima koji bez ikakvog smisla iz dana u dan samo popunjava dragocjeno vrijeme. Te dragocjenosti nisu svjesni ni urednici, ni novinari ali ni auditorijum, koji samo iz sebi poznatih razloga toliko vremena posvećuje jeftinoj zabavi i na taj način degradira svoju socijalnu funkciju. Ogledalo lošeg ukusa, neprofesionalizma, senzacionalizma, tabloidnosti i početak kraja odgovornog novinarstva je emisija na PINK BiH, „Sa Tanjom na ti.“ Samo jedna odgledana emisija u cilju ove kolumne je bila dovoljna da na jednom mjestu otkrijem sve loše strane „modernog“ novinarstva.

Javni servis, televizija koju plaćaju građani, osim svog politički očiglednog svojstva, što nije segment ove analize, opet kao i komercijalne televizije ne nudi previše prostora najmlađoj populaciji. U Zakonu o javnom servisu piše sljedeće „Osnovni zadatak javnih RTV servisa jeste da plasmanom raznovrsnih i vjerodostojnih informacija istinito informišu javnost o političkim, privrednim, socijalnim, zdravstvenim, kulturnim, obrazovnim, naučnim, religijskim, ekološkim, sportskim i drugim događajima, podstiču demokratske procese, osiguraju odgovarajuću zastupljenost nepristrasnih vijesti i programa o aktuelnim dešavanjima, u udarno i u drugo vrijeme, informativnog, kulturno-umjetničkog, obrazovnog, dječijeg, sportskog i zabavnog programa, te da programi najvišeg kvaliteta budu dostupni javnosti u Bosni i Hercegovini.“ Uzmemo li u obzir da je i termin dječijeg programa smješten od 10-11 sati, onda je sasvim jasno koliko djece uopšte ima mogućnost da ga prati, i koliko se poštuje jedan dio ovog zakona. Emisije političko–informativnog karaktera našle su najviše mjesta na javnom servisu, ali pitanje njihovog kredibiliteta potrebno je posebno ispitati. Važno je napomenuti da se emisije zabavnog katraktera na javnom servisu, tokom radne nedelje svode na serije kao i da su rijetke emisije koje se bave kulturnim i obrazovnim stanjem društva. Za jedan javni servis to je apsolutno nedopustivo. Posvećivati pažnju ovom segmentu, kratkotrajnim, povremenim prilozima je isto kao da govorite o jednoj ličnosti bazirajući se samo npr. na njenu fizionomiju.

Nadam se da u ovoj zemlji ne postoji konkurencija između medija i društva. Ako postoji, vrijeme je da se zapitamo ko smo mi, a ne ko su oni koji nas informišu. Ako ipak napredujemo u odnosu na kulturološki kolaps, svaki „off“ na daljinskom upravljaču može biti korak naprijed.

Izvor slikeeu.fotolia.com

Share.

About Author

Leave A Reply