Ozbiljno i neozbiljno novinarstvo

0

Pridjev „neozbiljan“ u našem jeziku vrlo je funkcionalan. U nekim drugim jezicima, poput engleskog, ne postoji par ozbiljan-neozbiljan, makar ne sa takvim značenjima, nego se „neozbiljan“ mora izražavati opisno ili drugim riječima. Naš jezik sadrži jasno antonimsko značenje u odnosu ozbiljnog i neozbiljnog, i to kod nekoliko semema pridjeva (ne)ozbiljan. Ozbiljan u našem jeziku znači ne samo „zamišljenog pogleda“, nego i savjestan, odgovoran i temeljan. Neozbiljan, s druge strane, upravo znači suprotno tom značenju ozbiljnog – nesavjestan, neodgovoran i površan. Upravo ta dva značenja imam na umu u sintagmi „(ne)ozbiljno novinarstvo“.

Ozbiljnost se kod nas, na žalost, često poistovjećuje više s formom nego sa sadržajem. Na primjer, osoba u tamnom odijelu s kravatom, smrknuta, s neizražajnim pogledom, često se tumači kao „ozbiljna“. A znamo da takva osoba može biti itekako neozbiljna. Tako je i s novinarstvom. Ako neki napis ili prilog „obučemo“ u „ozbiljno“ novinarsko ruho i objavimo ga na nekom mediju, to još uvijek ne mora da znači da je ozbiljan, iako se, na prvi pogled, tako čini.

Ozbiljno novinarstvo ne čine sadržaji koji djeluju „svečano“ i „formalno“ ili novinari koji djeluju „smrknuto“. Ozbiljno novinarstvo može se raditi s osmijehom i u farmerkama, isto kao što se i neozbiljno novinarstvo može raditi na svečan i formalan način, s veoma ozbiljnim pogledom, u svečanom odijelu.

U čemu je onda razlika? Ozbiljan čovjek je temeljan, savjestan i odgovoran prema ljudima oko sebe i prema poslu koji radi. Slično tome, odgovorno novinarstvo je temeljno, savjesno i odgovorno. Ozbiljno novinarstvo uvijek prvo ima na umu potrebe i dostojanstvo javnosti kojoj se obraća. Dakle, najviše je odgovorno prema svom čitaocu, gledaocu ili slušaocu. U stvari, glavni predmet ozbiljnog novinarstva su potrebe većine članova javnosti kojima se medij obraća i kojima služi. Ozbiljno novinarstvo je odgovorno i prema svojim sagovornicima i prema ljudima o kojima izvještava.

Ozbiljno novinarstvo bavi se temama i događajima na temeljan i sistematičan način. Prije svega, ozbiljan novinar i urednik biraju vijesti koje se tiču javnosti kojoj se obraćaju, koje su joj važne, upotrebljive i zanimljive. Stručnim žargonom rečeno, ozbiljan urednik uvijek koristi mjerila vjesnovrijednosti – poput blizine, važnosti, opšteg društvenog interesa, posljedičnosti i nepredvidljivosti. U oblikovanju i objavljivanju vijesti, ova mjerila se koriste pri odluci da li će se nešto uopšte objaviti, kao i kada, gdje i koliko će mu se vremena i prostora dati.

Na primjer, urednik blizinu mjeri u odnosu na svoju javnost. Da li se događaj desio veoma blizu, blizu, nedaleko, podaleko ili veoma daleko od sredine u kojoj živi većina građana kojima se medij obraća. Slično je i sa ostalim mjerilima. Ozbiljan urednik se pita da li je većini mojih čitalaca, gledalaca ili slušalaca pojava ili događaj o kome želim da ih obavijestim neočekivan. Da li sam im to dovoljno brzo saopštio? Ili kako oni mogu ovu vijest iskoristiti u svom životu, da li će im pomoći u savladavanju svakodnevnih prepreka ili u donošenju važnih odluka?

Pored toga, ozbiljan novinar bavi se samo činjenicama, iznosi podatke pravovremeno, cjelovito, uravnoteženo i stavlja ih u kontekst uz pomoć kojeg javnost jasno i nedvosmisleno razumije događaj. On dočarava stvarnost isključivo nepristrasnim i nezapaljivim jezikom. Ozbiljan novinar trudi se da što vjernije i što bolje dočara i približi pojavu ili događaj svojoj publici.

Ozbiljno novinarstvo, kao što je već rečeno, može biti neformalno, zabavno i zanimljvo. U stvari, ozbiljno novinarstvo uvijek pokušava da na zanimljiv i, zavisno od prirode pojave ili događaja, na dopadljiv način dočara svojoj javnosti pojave i događaje koji su im blizu, koji su važni, u interesu većine građana, koji ih se tiču i koji su im neočekivani. Drugim riječima, ozbiljno novinarstvo se trudi da na zanimljiv način privuče pažnju što većeg broja svoje javnosti na važne i korisne im pojave i događaje. Građani lako uoče takve vijesti. One su o pojavama ili događajima koji imaju veze s njihovim radom i životom, vijesti koje su dobili na vrijeme, koje im pomažu u rješavanju svakodnevnih problema i razumijevanju sredine u kojoj žive, koje mogu korisno upotrijebiti, koje im pomažu da izbjegnu neku nevolju ili poteškoću, ili iz kojih će naučiti nešto korisno i upotrebljivo u školi, na poslu ili svakodnevnom životu.

Neozbiljno novinarstvo nema na umu dostojanstvo i potrebe svoje javnosti, pa mu prethodna mjerila nisu toliko bitna. Neozbiljno novinarstvo koristi potpuno drugačija mjerila vjesnovrijednosti. Prvo mjerilo je „privlačenje pažnje”. Najvažniji događaji i pojave su one koje će privući što veći broj gledalaca, čitalaca ili slušalaca. Što je gledanost, slušanost ili čitanost veća, to je ovaj kriterij ispunjeniji. Na temelju mjerila privlačenja pažnje biraju se pojave i događaji, aspekti tih pojava i događaja, kao i slike i način izvještavanja o njima.

Dakle, neozbiljno novinarstvo se najviše trudi da na što efikasniji način privuče što veću pažnju što većeg broja ljudi na svoje sadržaje. Priroda, efekti, korisnost i upotrebljivost sadržaja za samu javnost nisu briga neozbiljnog novinarstva. Važno je samo da su sadržaji zakoniti i da se „sviđaju“ javnosti koja ih koristi. Uzrok novinarskog senzacionalizma upravo se nazire u ovom kriteriju. A razlog je, naravno, prodaja sadržaja ili prodaja oglasnog prostora, tj. prodaja gledalaca. Naravno, medij kome je najvažniji razlog da prodaje svoju javnost oglašivačima nije vjeran svojoj javnosti i ne radi u interesu javnosti kojoj se obraća, nego isključivo u vlastitom interesu. Neozbiljan medij se vrlo ozbiljno odnosi prema svom materijalnom interesu i vrlo neozbiljno prema interesu javnosti. On najviše radi u vlastitom interesu, posredno u interesu svojih klijenata, oglašivača i političkih elita, a najmanje u interesu građana kojima se obraća. Interes javnosti i korisnost za građane se povremeno ostvari slučajno ili kao usputna posljedica interesa medija i njegovih klijenata.

Tamo gdje nema puno bogatih oglašivača ili gdje su bogati oglašivači politički angažovani, neozbiljno novinarstvo bavi se i političkim odnosima s javnošću. Stoga je drugo mjerilo neozbiljnog novinarstva „naš klijent je uvijek u pravu“. Drugim riječima, oglašivač ili politička elita koju medij podržava pomno se prate i prikazuju u pozitivnom svjetlu, a događaji i pojave ili neki njihovi aspekti koji ne odgovaraju takvom svjetlu se izostavljaju. Pored toga, u medijima u kojima je izražena politička propaganda, strana koja se bori protiv interesa medijskog klijenta se prikazuje u što gorem svjetlu.

Običan čovjek će vrlo lako prepoznati neozbiljno novinarstvo. Dovoljno je samo da se upita kakve ima koristi od neke vijesti. Stručnjaci će ga prepoznati tako što vide da ne koristi mjerila vjesnovrijednosti, odnosno ne ispunjava mjerila novinarnosti.

Budući da je prilično nonšalantno prema interesima i osjećanjima svoje publike, površnost neozbiljnog novinarstva se vidi i u jeziku, slikama koje koristi, pa i drugim aspektima uređivanja sadržaja.

Jezički je izraz siromašan, a ipak nejasan, jer pati od nelogičnosti i nepotpunosti. Pun je hiperbola i obojenih izraza. Koristi zapaljive i kvalifikatorske termine, poput „monstruma“, „koljača“ ili „krvnika“. Takav izraz kvalifikuje, a nije neobično da se ruga i samom gledaocu ili čitaocu. Obožava klišee poput „kontroverznog biznismena“ koji „zadovoljno trlja ruke“ jer ima „pune ruke posla“ da mu ne bi „dogorjelo do nokata“. I anglicizmi, najčešće u obliku bukvalnih prevoda ili gramatičkih konstrukcija iz engleskog jezika, često krase takavizraz. Ima ih puno, ali dosta svježi su primjeri „napustio“ (left) umjesto našeg „otišao“, „ikad“ (ever) umjesto našeg „dosad“ ili razgovorno „ajmo reći“ (let’s say) umjesto našeg „recimo“.

Neozbiljno novinarstvo u istu ravan stavlja ozbiljno i neozbiljno, tačno i netačno, činjenice i stavove, veselo i tragično. Često, čak, na istom mjestu možemo pronaći nespojive i nepovezane slike ili teme, poput pornografije i saobraćajne nesreće. Postavljanjem toliko različitih sadržaja na isto mjesto, u istu ravan, oni se izjednačavaju po važnosti, težini i ozbiljnosti. Koitus je neozbiljnim medijima jednako važan za javnost kojoj se obraća koliko i donošenje novog zakona u Skupštini ili olujno nevrijeme, budući da takve priče nalazimo na istom mjestu. Jedino je važno da privlače pažnju. Oksimoron, u najširem smislu ove riječi, standard je neozbiljnog novinarstva.

Međutim, neozbiljno novinarstvo i beznačajne teme i pornografske sadržaje pakuje u novinarsko ruho. Ali, kad ga raspakujemo, vidimo da su to poprilično infantilne priče o starletama i sličnim golim tetama. Ali ne samo o njima, nego i o privatnom životu, porodičnim tragedijama i drugim temama koje nemaju nimalo vjesnovrijednosti, ali privlače veliku pažnju.

Neozbiljno novinarstvo nije u našoj sredini od juče. U nekadašnjoj Jugoslaviji bilo je dosta dobrih stvari, ali, žao mi je, novinarstvo nije među njima. Novinar je, prema kodeksu jugoslovenskog novinarstva, bio „društveno-politički radnik“ čiji je glavni zadatak bila afirmacija samoupravnog socijalizma. Drugim riječima, novinari su zvanično bili specijalisti za odnose s javnošću vladajuće partijske elite. Stoga je i studij novinarstva bio smješten na partijske škole i fakultete. Uz neposustajuću propagandu, malo slobodnije novinarstvo bavilo se i senzacionalizmom, kičom i sportom, uz poneku tzv. „servisnu informaciju“. To, naravno, ne znači da ponekad, ponegdje nije bilo ozbiljnog novinarstva. Jeste, ali ponekad i ponegdje. Ipak, rubrike poput „(crne) hronike“ i „servisnih informacija“ najgrotesknije su nasljeđe jugoslovenskog novinarstva. Iako je došlo do liberalizacije medija u novom vremenu, to nasljeđe je, čini se, još uvijek snažno.

Konačno, na kraju se postavlja pitanje mogu li mediji kojima je njihov vlastiti interes, tj. profit, na prvom mjestu, uopšte biti ozbiljni i raditi u interesu javnosti. Iako odgovor na ovo pitanje pripada nekoj drugoj priči, najkraći odgovor je da mogu. Naravno da mogu. Javnost mogu privući na dva načina. Jedan je da im na zanimljiv način pričam priče koje su im korisne, važne i upotrebljive. Drugi je da im nudim beskorisne priče na još zanimljiviji način. Drugi put je, izgleda, lakši, pa ga mnogi primjenjuju. A on izgleda važi i za ostale sadržaje u medijima, ne samo informativne.  Na pitanje da mi objasni suštinu njihove uređivačke politike, urednik programa jedne televizijske kuće mi svojevremeno reče da im je „glavni zadatak da obezbjede uređivačku podršku svojim reklamnim projektima“. „Ozbiljno?“ upitah ga.

Share.

About Author

Leave A Reply