Otkrivanje manipulativnih tehnika: emisija Dosije

0

U ovom tekstu, bavićemo se analizom emisije Dosije koja se prikazuje na Alternativnoj televiziji. Konkretno, predmet analize će biti emisija od 29. decembra čija je tema bila posvećena portretisanju Ognjena Tadića, kandidata Saveza za promjene za predsjednika Republike Srpske na opštim izborima u BiH 2014. godine. Za analizu ćemo koristiti model za razotkrivanje manipulacije, koji se bavi sadržajem kao gotovim proizvodom i fokusira se na diskurs. Tačnije, za analizu ovog tipa nije toliko važno ko je nešto rekao, već šta je rekao – a sve sa ciljem da se otkriju eventualne tehnike manipulacije koje se koriste. Upravo zbog toga su političke talk show emisije dobar predmet analize, pa ćemo se u narednom periodu truditi da ih analiziramo što više.

Kao sažeti utisak nakon odgledane emisije, može se reći da se medij bavio profesionalnim životom i karakterom Ognjena Tadića u ulozi političara, da se jako blago dotakao privatnog života ovog političara, te da je veći dio emisije posvećen traženju odgovora na pitanje zašto njegove kandidature za predsjednika nisu bile uspješne.

U sadržaju koji je promotivnog karaktera za njegovog glavnog aktera, pronalazimo na nekoliko mjesta elemente afektivne i kognitivne manipulacije. Ono što prožima cijeli sadržaj koji se analizira, su demagoški elementi, obzirom da se u više navrata, kako u izjavama sagovornika koje su sastavljene tako da kreiraju portret Ognjena Tadića, tako i u riječima naratora (novinara) koriste termini kao što su miran, pametan, pošten. Iako su ovo nesumnjivo osobine koje ovom političaru pripisuju sagovornici koji se pozivaju na svoje iskustvo s njim, kroz ponavljanje se nastoji kreirati slika o čovjeku koji predstavlja primjer neprikoksnovene moralne gromade, čime se uvjerava publika koja nema kontakta s njim i koja ne može u potpunosti provjeriti ove navode.

Prilikom opisivanja ove osobe, stil koji se koristi ima dosta metaforički karakter, kako bi se prividno ostvario intimniji kontakt s publikom. Metafore kao što su zlatna papuča, nije brz na buđelaru, okićena jelka ali ne sjaji, poslušan stranački vojnik neki su od pokušaja da se pridodaju osobine koje se mogu naći kod svakog prosječnog čovjeka, koje ovog političara spuštaju na nivo osobe koja bi mogao biti svako od nas, te ga unaprijed oslobađaju odgovornosti, tako što se neki potezi u karijeri (advokata, novinara, političara) smatraju samo krakterim crtama.

U navođenju činjenica, odnosno sklapanjem izjava i dijelova izjava kako bi se uspostavio određen kontekst, nailazimo na razne estetizovane poruke koje su u funkciji ubjeđivanja i uvjeravanja kroz sadržaj. Tako se u emisiji ovoj tehnici mogu pripisati navodi koji su izneseni u dijelu kada se govorilo o njegovim gubicima u trci za predsjednika, svaki put kada se kandidovao. Umjesto da se komentariše njegov rad i činjenica da glasačko tijelo nije izabralo njega, akcenat se prebacuje na snagu njegovog protivkandidata. Na ovaj način, dolazi se do toga da se objašnjava da je Ognjen Tadić izgubio, jer je Milorad Dodik pobijedio. Takođe, dobar dio priče o portretu Ognjena Tadića, zauzela je priča o Miloradu Dodiku, kao da je on sastavni dio ličnosti portretisanog političara, tj. stiče se utisak da je njegova trajna crta lična borba i konflikt sa njegovim političkim protivnikom. U ovako oblikovanom sadržaju, nalazimo i tehniku koja se naziva kognitivni spoj ili amalgam gdje se koriste vještačke asocijacije, pa tako i ova sa njegovim političkim protivkandidatom. Takođe, u ovu tehniku možemo ubrojiti konstantno oslovljavanje glavnog aktera analizirane emisije sa Ogi, kako bi se cijelom emisijom održao utisak mladog, neiskusnog, još nespremnog političara i, možda čak možemo i reći metaforički – vječnog broja dva. Primjer amalgama je vidljiv i u pripisivanju daljeg srodstva Ognjena Tadića sa piscem Momom Kaporom, kao dio njegovih vrlina i udio u njegovoj uspješnoj karijeri, iako to nema veze sa načinom života i nije nešto što bi moglo direktno da oblikuje ličnost ovog političara.

Sve do sada navedeno, ukazuje nam na tehnike afektivne manipulacije koje se ostvaruju što kroz formu, što kroz sadržaj. U narednim redovima, biće ukazano na forme koginitivne manipulacije, koja se ostvaruje metodama amalgama i kadriranja, a ovdje će se razotkriti koje su to tehnike korištene.

Među različitim tehnikama kadriranja, u ovom medijskom sadržaju nalazimo kadriranje dovođenjem u zabludu. Ova tehnika podrazumijeva korištenje činjenica koje mogu biti istinite, ali se raspoređuju tako da mogu dovesti u zabludu. Način na koji se govori o djetinjstvu političara, da osim natpisa ispod prozora stana u kojem je živio, tragove Ogijevog života u Sarajevu je odnio ratni vihor, povezuje se sa činjenicom da je osnovna škola koju je pohađao nosila ime po Srbima, a sada ima bošnjački naziv. Ova činjenica sama po sebi nije specifičnost Sarajeva, obzirom da su se ove promjene desile u cijeloj BiH nakon rata. Međutim, kroz dramatizovanje djetinjstva nastoji se dokazati da je to, između ostalog uticalo da se ovaj političar opredijeli politički kao ultra-desničar.

Pored ostalog, još jedna tehnika kadriranja koja je upotrebljena u ovom medijskom sadržaju je iskrivljena slika. Kao jedna od tema koja je dobila većinu prostora u portretisanju Ognjena Tadića, bila je njegova debata kao kandidata za predsjednika na ovogodišnjim izborima sa protivkandidatom Miloradom Dodikom. Kako je debata privukla veliku pažnju i kako je Tadićev nastup okarakterisan kao njemu nesvojstven u medijima, među analitičarima, ali i sagovornicima u ovoj emisiji, posvećena mu je dodatna pažnja u portretu Ognjena Tadića. Obzirom da su sagovornici koji poznaju Tadića iz različitih krugova, govorivši o njemu u pozitivnom tonu cijelim tokom emisije, tako i na ovu temu umanjivali njegovu ulogu u neuspjehu, komentarisali da je usljed tog neuspjeha izgubio veliki broj glasova, ali sve to pripisivali gafu i jednom od rijetkih nespretnih poteza u njegovoj karijeri. Osim ovakvih navoda koji su u funkciji iskrivljivanja slike o njegovoj ulozi u gubljenju izbora, simptomatično je i korištenje izjave koja pretvara njegov nastup u uspjeh na polju toga da protivkandidata učini pristojnim, što do tada niko nije uspio. Prebacivanje fokusa i sarkastično komentarisanje u službi je umanjenja značaja debate za izborni rezultat. Na ovom primjeru možemo se nadovezati i na sljedeću tehniku manipulacije koja se upotrebljava, a to je tehnika poluge autoriteta, obzirom da su potpisnici izjava bivši predsjednici što je u službi dodatnog osnaživanja i vjerodostojnosti njihove ocjene Ognjena Tadića. Osim ovih poluga, među ostalim tehnikama su vidljive i poluge vrline, koje se manifestuju u periodičnom isticanju prosrpske, nacionalne, pravoslavne orijentacije i prisutnosti istih tokom karijere, od najmlađih dana.

Osim tehnika manipulacije, kojima je posvećena ova analiza, nije suvišno ni spomenuti neke od vidljivih novinarskih grešaka koje su česte u medijskim sadržajima. Ono što ćemo ovdje istaći je novinarski jezik. Iako ne možemo ocjenjivati u sklopu analize novinarskog jezika izjave koje su davali sagovornici, u naratorskom dijelu je to izvodljivo. Tako ovdje novinarski jezik obiluje metaforama, obojenim riječima i upečatljivim, na momente i sarkastičnim terminima: primao je lijepu platu, odmorio u Domu naroda, nije brz na buđelaru, prekrasno okićena jelka ali ne sjaji, zlatna papuča, nije ni voda ni vino, do sljedećih izbora sijedih bi moglo biti i previše, pozvao popa da osvješta kancelariju i slično. Veći broj ovih izjava medij je pripisao nekim drugim izvorima, mada ih nije odredio niti imenovao nego ih je nazvao  zlim jezicima, neki kažu, prijatelji nesmotreno otkrivaju i tako dalje. Iako format emisije dozvoljava slobodniji, neformalniji način izražavanja, ovakav tip izražavanja ipak se kòsi sa novinarskim standardima i rizikuje da ugrozi ozbiljnost i vjeru u istinitost iznesenih informacija. Osim stila koji se koristi u jeziku, medij se bavi i zaključivanjem u jednom dijelu, kada se oslanja na izjave sagovornika. Poredeći ga sa najpoznatnijim političkim oponentom, sumirajući karakteristike koje su mu pripisane u izjavama, medij govori o budućnosti ovog političara, za koju navode da će biti naporna, teška i nezahvalna. Takođe, važno je analizirati izbor sagovornika. Oni koji su komentarisali karakter, a posebno rad Ognjena Tadića bile su njegove kolege iz političkog života, iz jednog perioda života kada je bio novinar i slično, a ostalo je nejasno za neke u kakvom su odnosu s njim, odnosno šta ih to vezuje. S tim u vezi, većina portreta odnosi se na ličnost političara Ognjena Tadića, dok njegove ostale životne uloge ostaju i dalje nepoznate.

Emisija koja je predmet analize nije imala nimalo laganu temu da se predstavi publici i bilo je neophodno opravdati vrijednost i važnost takve teme, što podrazumijeva i dobre i loše strane neke ličnosti (jer ih svaka osoba ima), kako bi što realnije odgovorili zadatku, te kako se emisija ne bi pretvorila u propagandni program za samog njenog subjekta ili u drugom slučaju, u program u korist njegovog političkog oponenta. Iz tog razloga, važno je bilo analizirati ovaj medijski sadržaj sa aspekta upotrebe manipulacije, kako bi se utvrdio upravo karakter emisije i predvidio uticaj i efekat na publiku. Ujedno, ukazano je na mehanizme otkrivanja tehnika pomoću kojih se bar na individualnom primjeru, otkriva odgovor na staro pitanje: da li su mediji tu da informišu publiku i prenesu činjenice ili su oni kreatori sadržaja koje publici serviraju?

Izvor slike: ATV

Share.

About Author

Bojana Miodragović, diplomirala 2014. godine na master studijama Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu sa zvanjem master sociolog, diplomirala 2012. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci sa zvanjem profesor sociologije. Saradnik na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci.

Leave A Reply