Otkrivanje identiteta maloljetnika kao svakodnevna praksa štampanih medija u RS

0

Jedna od najčešćih stvari pred kojom novinari pokleknu jeste otkrivanje identiteta maloljetnih lica u situacijama kada su oni svjedoci ili žrtve kriminalnih slučajeva, raznih tragedija ili postupaka u kojima je inače isključena javnost. Postoje različiti razlozi za jasno kršenje novinarskog Kodeksa, u kojemu piše da su novinari u tretiranju djece i maloljetnika dužni postupati krajnje obazrivo i polazeći isključivo od prava i interesa djeteta. Ne ulazeći dublje u uređivačke politike štampanih medija u našoj državi, jedan od razloga za svjesnim kršenjem Člana 11 „Zaštita djece i maloljetnika“ Kodeksa za štampu i onlajn medija BiH, sigurno jeste strah od konkurencije i borba za čitanost. Većina novinara ili urednika se vodi stavom „Zašto da mi ne objavimo identitet, ako će konkurentski medij to uraditi?“. Takvo razmišljanje, naravno, ne opravdava nikoga, ali omogućava da se negativna praksa nastavi, jer, nažalost, rijetko ko reaguje na ovakve povrede Kodeksa.

Ponekad mediji, pak, ne objave ime i prezime maloljetnika, ali zato navedu inicijale, mjesto i tačnu ulicu stanovanja, što u maloj sredini kakva je naša, veoma lako okolini omogućava da shvati ko je osoba iza inicijala. Fotografije su druga krajnost do koje se ide, pa se ponekad uz navedene inicijale objavi fotografija maloljetnih osoba, a ima i onih slučajeva kada novinari ništa „ne prepuštaju slučaju“ pa objave i identitet i fotografiju.

Tako je uradio i Blic 26. juna 2014. godine objavljivanjem vijesti o smrti sedamnaestogodišnjakinje u saobraćajnoj nesreći. I žrtva nesreće i njeni saputnici – drugarica, iako maloljetnica, i očuh, navedeni su sa imenom i prezimenom. Nezavisne novine i Glas Srpske su takođe isto postupile i objavile ime i prezime maloljetnica, ali su, bar, ustuknule od objavljivanja fotografije. Jedina novina koja je profesionalno postupila jeste Pres, jer su maloljetnice označili inicijalima.

S druge strane, u sve četiri novine ova vijest ima drugih nedorečenosti, što me opet navodi na zaključak da se senzacionalističkim pristupom jednom ovako nesrećnom događaju pokušalo izbjeći profesionalno obavljanje novinarskog posla i provjeravanje svih podataka.

U Blicu nema nijednog jasno imenovanog izvora, a prema „nezvaničnim“ informacijama djevojke su sjedile na zadnjem sjedištu. Uzrok nesreće je taj što je vozač izgubio kontrolu nad vozilom i udario u bankinu. Prema Nezavisnim novinama, izvori su mještani naselja u kojem se nesreća dogodila, koji su rekli da je najvjerovatniji uzrok nereće neprilagođena brzina. U Glasu Srpske ponovo je kao izvor navedena neimenovana mještanka, prema čijoj izjavi je životinja koja je izletila na put uzrok nesreće. Pres je, takođe, kao izvor naveo mještanina bez imena i prezimena, koji je rekao da je divljač na putu prouzrokovala nesreću, te da je djevojka koja je nastradala sjedila na mjestu suvozača.

Dakle, u četiri novine nemamo nijednog imenom i prezimenom navedenog izvora, tačan podatak kako se nesreća dogodila, niti je riješeno da li je djevojka bila na suvozačevom mjestu ili na zadnjem sjedištu. To može da znači samo jednu stvar – novinari nisu obavili svoj posao kako treba, objavili su informacije koje nisu provjerene. Zbog toga još više „bode u oči“ objavljivanje identiteta maloljetnica, koje nije u njihovom interesu, interesu njihovih porodica, a pogotovo ne u interesu šire zajednice. Ono što bi bilo u svačijem interesu jeste navođenje tačnih razloga zbog kojih se nesreća dogodila, što bi moglo imati preventivno ulogu kao apel svim vozačima da obrate pažnju na tom dijelu puta da pažljivije voze, a s druge strane i da pokaže da su novinari ozbiljno pristupili izvještavanju. Nažalost, oni su krenuli linijom lakšeg otpora i u svim novinama je akcenat na emocijama (navođenjem da su maloljetnice bile najbolje drugarice, odlične učenice, te da se nesreća dogodila dok su išle po diplomu u školu), a ne na objektivnom i tačnom navođenju informacija.

Ovo je samo mali primjer svakodnevne prakse štampanih medija u Srpskoj kada se djeca i maloljetnici javno identifikuju, a da su pritom žrtve ili svjedoci negativno obojenih događaja. Pored toga što se dovodi u pitanje etika novinara, urednika i medija za koji rade, krše se osnovni novinarski kodeksi, i prava djece i maloljetnika da njihova privatnost bude sačuvana. Rijetki su slučajevi da se o njima piše u pozitivnom smislu, a pregršt je napisa u kojima se objavljivanjem njihovog identiteta na senzacionalizmu gradi tiraž. Takva praksa se može promijeniti samo povećanjem svijesti na dvije razine. Jedna je da sami novinari i urednici počnu da se vode etičkim a ne senzacionalističkim ciljevima, a druga je podizanje svijesti građana kojima se informacije upućuju, te njihovo osposobljavanje da prepoznaju manipulativno i neprofesionalno izvještavanje.

Izvor slike: Glas Srpske, isječak

Share.

About Author

Leave A Reply