Opasnost od kategorizacija kroz pojednostavljivanje pojave

0

Zadatak novinara koji želi da se bavi odgovornim novinarstvom je ozbiljan posao, ali istovremeno nudi velike mogućnosti za kreativnost. Postoji mnogo dostupnih podataka i informacija, bilo da se radi o lokalnim sredinama ili o temama koje su od opšteg društvenog značaja. Međutim, podaci sami po sebi ne predstavljaju informaciju, već kriju jednu dodatnu opasnost: pojednostavljivanje kroz kontekst priče. Mediji često ozbiljne podatke iskoriste za produkciju priče koja možda ne nudi istinitu informaciju, ali je uokvire u kontekst koji će sigurno privući pažnju (bez obzira na posljedice). Mnogi će reći da novinari nisu naučnici, koji se ne mogu se baviti tumačenjem kompleksnih podataka, što je djelimično tačno; ali odgovorno novinarstvo koristi neke naučne tehnike koje omogućavaju potpunu i preciznu informaciju.

Na portalu Alternativne televizije (preuzeto iz „Nezavisnih novina“) objavljen je tekst pod nazivom „Banjalučani novac ostavljaju u kafani?“ (09.03.2015). U prva dva pasusa teksta se iznose faktografski podaci o broju „kafića“ i „lokala“ na teritoriji Banjaluke, gdje se kao izvor navodi Privredno-zanatska komora. Navodi se kako ovaj grad ima oko hiljadu kafića na približno 200 hiljada stanovnika, što je gotovo dvostruko više u odnosu na 2007. godinu. Ovdje se završava iznošenje podataka, dok ostatak teksta dobija okvir u kojem se oni tumače kao negativni, bez navođenja više izvora koji bi ponudili potpuniju priču.

Izvor koji komentariše ove podatke je sociolog, osvrćući se na nekadašnju ulogu i status kafića (kada su oni predstavljali mjesta gdje su se rađale ideje). Međutim, drugi dio izjave u potpunosti uopštava konkretne podatke, jer izvor navodi odnos mladih prema odlasku u kafiće – što je navodno proizvod iskrivljenih vrijednosti i ubrzanog života. Sa pozicije odgovornog novinarstva, neophodno je ponuditi drugu stranu priče, jer podaci o broju kafana nisu apriori dokaz da samo mladi odlaze u kafiće i da stariji ili zaposleni ove objekte posjećuju jako rijetko. Cijela izjava je opterećena logičkom greškom ne slijedi, jer je zasnovana na neprovjerenoj pretpostavci da kafane posjećuju samo mladi, nezaposleni, koji ove objekte koriste za pokazivanje „statusnih simbola“.

Svi izvori imaju dovoljno slobode da iznesu svoje stručno mišljenje i to im ne treba uskratiti. Takođe, nije neophodno vrijednosno određivati riječi koje su izgovorene, već se zahtijeva konsultovanje drugih izvora koji mogu potvrditi ili (argumentovano) odbaciti nečiju izjavu. U ovom konkretnom slučaju, medij nije imao podatke o starosnoj i statusnoj strukturi posjetilaca kafića, što bi im dalo za pravo da vrijednosno istražuju takvu situaciju. Na primjer, izvor iznosi riječi kako ljudi koji najčešće posjećuju kafane sa psihičke strane pokazuju labilnost i žive „od danas do sutra“. Broj kafića u Banjaluci nema logičke veze sa ovim pitanjem, što predstavlja logičku grešku fundamentalna greška atribucije (naglašava se odgovornost pojedinaca, a smanjuje vrijednost okolnih faktora).

Drugi izvor u tekstu je konobar u jednom banjalučkom kafiću, koji vrijednosno iznosi osude za populaciju djevojaka u tridesetim godinama, koje po njegovom mišljenju trebaju razmišljati o porodici, a ne „svakodnevno se opijati“. Lični doživljaj se ne može koristiti kao dokaz, već samo kao ilustracija koja dodatno objašnjava neku situaciju. U ovom slučaju se njegova izjava uklapa u riječi prethodnog, pa se može reći da sadrži iste logičke greške.

Tekst završava navođenjem podataka o prometu ugostiteljskih objekata, gdje medij tvrdi da je to dokaz „da građani sve više novca ostavljaju u kafanama“. U pitanju je logička greška innuendo, jer se nešto što tek treba dokazati – pokazuje kao dokazano. Kafići nisu jedina vrsta ugostiteljskih objekata, tako da je neodgovorno posmatrati ove podatke u predstavljenom okviru. Ovakav ugao posmatranja bi bio adekvatan u slučaju da postoji istraživanje koje se bavi psiho-socijalnim karakteristikama ljudi koji najčešće odlaze u kafiće (ali opet ne u sve ugostiteljske objekte).

Ovaj primjer pokazuje kako odgovoran novinar ima posebnu obavezu biti oprezan kada su u pitanju statistički podaci. Bez obrade i dodatnih istraživanja, neki podaci su samo podaci, nemaju vrijednosnu odrednicu „dobrog“ ili „lošeg“. Zadatak medija nije obavljanje naučne funkcije tumača takvih podataka, ali u najmanju ruku imaju obavezu savjesnog biranja perspektive ili ugla posmatranja. U takvim situacijama je najbolje postaviti sljedeće pitanje: „Da li se isti podaci mogu iskoristiti za dokazivanje potpuno suprotnog stanovišta?“ Ukoliko je odgovor potvrdan, a ne postoje konkretna istraživanja koja bliže objašnjavaju određene podatke – medij se treba dobro ograditi od tendencioznih tumačenja podataka.

Izvor slike: eu.fotolia.com

Share.

About Author

Magistar komunikologije, saradnik na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka.

Leave A Reply