Kako prepoznati politički spektakl u medijima RS

0

U ovom tekstu ćemo pokušati osvjetiliti fenomen političkog spektakla. Drugim riječima, pokušaćemo pojasniti strukturu političkog spektakla i kriterijume prema kojima bismo mogli prepoznati elemente političkog spektakla u svakodnevnom novinskom izvještavanju. S tim u vezi, prije svega je potrebno definisati pojam spektakla, odnosno političkog spektakla. Naime, sa terminom spektakl se susrećemo gotovo svakodnevno. Često u medijima čujemo kako je neki događaj spektakularan, ili kako je neka ličnost spektakularna, a da se ne zapitamo šta znači spektakl. Naime, spectaculum znači predstava, prikaz, prizor i izveden je od glagola spectare što znači vidjeti ili gledati. Spektakl je sve ono što izaziva vizuelnu pažnju. To se prije svega odnosi na svaki javni događaj, ali i na svaku osobu ili stvar koja izaziva javnu pažnju, bilo kao stvar radoznalosti, prezira, divljenja ili čuđenja. Posmatrano sa aspekta medija možemo zaključiti da bez vizualnih medija, pogotovo televizije ne bi bilo ni spektakla. Matrica „biti znači biti primijećen“ (esse est percipi) je u najkraćem matrica spektakla. Postojati u medijima znači postojati i u stvarnosti i obrnuto, ukoliko o nečemu nisu izvijestili mediji, možemo slobodno konstatovati da se to nije ni desilo.

Sada ćemo se koncentrisati na prepoznavanje strukture političkog spektakla. Prema Mareju Edelmanu, politički spektakl predstavlja 1) konstantno vještačko stvaranje društvenih problema i 2) vanjskih/unutrašnjih neprijatelja u cilju stvaranja 3) kulta ličnosti određenog političkog lidera. Naime, uz medijsku pomoć političke elite nastoje obezbijediti što duži ostanak na vlasti, ali i stvoriti što bolji imidž o sebi. Stvaranje neprijatelja (unutrašnjih/vanjskih) u funkciji je generisanja straha čime se obezbijeđuje lakša manipulacija javnosti. Isto tako, praktikovanjem placebo (simboličke) politike, političari nastoje stvoriti utisak konkretne političke aktivnosti. Tako je recimo otvaranje vodenog parka u sredini u kojoj više od 50% mladih nema posao samo paravan konkretne političke aktivnosti. Takav vodeni park neće riješiti problem nezaposlenosti, ali će dobro poslužiti da se promoviše politička aktivnost. Ili recimo simuliranje radne akcije čišćenja zelenih površina političara i studenata sa ciljem razvoja svijesti o tom problemu je školski primjer placebo politike. Niti će se razviti svijest, niti će se na bilo koji način unaprijediti saradnja studenata i vlasti, a pogotovo ne studentski standard. Upravo su medijske promocije ovakvih i sličnih pseudo događaja zapravo pravi primjer političkog spektakla.

Osim tri navedena elementa strukture političkog spektakla (stvaranje društvenih problema, proizvodnja unitrašnjih/vanjskih neprijatelja, građenje kulta ličnosti političara), koji predstavljaju široku ideološku matricu funkcionisanja političkog sistema uopšte, potrebno je pobliže i konkretnije objasniti još neke detalje vezane za fenomen političkog spektakla i njegove povezanosti sa medijskim izvještavanjem. Odnosno potrebno je prepoznati kriterijume koji nam mogu poslužiti u prepoznavanju političkog spektakla u medijskim izvještavanjima.

Naime, svaki novinski izvještaj se po pravilu sastoji iz tri dijela: događaj, akter, i naravno medij koji to prenosi. Slično, ali ipak nešto drugačije je sa političkim spektaklom, odnosno sa spektakularnim događajima i akterima. Prva i osnovna karakteristika spektakularnih događaja je da to u stvari nisu događaji koji imaju informativnu vrijednost već su to, kako ih Daniel Borstin naziva, pseudo događaji. Pseudo događaji su svi događaji koji jednostavno nemaju objektivnu događajnost, već je ona stvorena vještačkom medijskom promocijom. Tako konferencija za novinare neke nevladine organizacije koja promoviše početak svojih aktivnosti je pseudo događaj koji nema širi društveni značaj. Zatim, sastanak ili još bolje beskonačni sastanci političara na kojima ništa nije dogovoreno su pseudodogađaji. Možemo postaviti sebi pitanje kako je moguće da politički sastanci budu pseudodogađaji bez šireg društvenog značaja. Svaki novinar i urednik koji je sada zaposlen u nekom mediju u Republici Srpskoj bi rekao da je sastanak „šestorke“ u BiH događaj koji ima veliki društveni značaj, te da bi trebalo izvještavati o tome. Međutim, svaki dasadašnji sastanak „šestorke“ se bodrijarovski rečeno nije ni desio, jer je ishod već unaprijed bio poznat, a to je izostanak bilo kakvog dogovora. Događaji koji imaju unaprijed poznat ishod gotovo da nemaju ili imaju zanemarljivo malu informativnu vrijednost. Tradicionalno novinarski rečeno, tamo gdje nema novosti ili žargonski rečeno mesa, nema ni vijesti, a kamoli informacije. Sa takvih događaja se po pravilu ne izvještava. Međutim, za postojeći društveno politički kontekst  neizvještavanje o ovakvim događajima je apsolutno nemoguće. Osim toga, čak ako bismo se složili oko toga da bi bilo potrebno izvještavati o ovim pseudodogađajima, onda bismo trebali promijeniti pristup izvještavanju. Naime, sterilno nagomilavanje izjava političara, bez novinarskog kritičkog otklona je jednostavno neprofesionalno i neodgovorno prema široj javnosti. Zbog toga smatramo da bi se novinarska oštrica trebala usmjeriti upravo na ukazivanje bespotrebnosti i banalnosti ovakvih i sličnih pseudodogađaja, kojim se zapravo samo promovišu pojedinačni politički interesi.

Zatim, kvazi političke TV debate sa „serviranim“ novinarskim pitanjima i naručenim telefonskim pozivima su klasični primjeri pseudodogađaja koji su u funkciji političke promocije, i nemaju nikakvu informativnu vrijednost. Može se zaključiti kako su pseudo-događaji inscenirani, svrsishodno kreirani događaji koji imaju medijsku atraktivnost radi obezbjeđenja publiciteta.

Pseudo događaji mogu, ali i ne moraju nužno da imaju informativnu vrijednost za javnost. U teoriji se navodi da su intervjui i konferencija za novinare klasični primjeri pseudo događaja, jer su unaprijed planirani i u službi su publiciteta. Međutim, bilo bi prejednostavno konstatovati kako su sve konferencije za novinare, bez obzira kako i koliko bile unaprijed osmišljene i planirane, zapravo pseudodogađaji koji nemaju informativnu vrijednost. Očigledno je da konferencija ministarstva civilnih poslova na kojoj se podnosi izvještaj o stanju poplavljenih područja nije pseudo događaj, već događaj od velike društvene važnosti. Međutim konferencija za novinare na kojoj se iznose optužbe (po pravilu neutemeljene) na račun političkih neistomišljenika je još jedan primjer pseudodogađaja.

Isto tako, ni svaki intervju nije psuedo događaj. Da li je svaki intervju sa predsjednikom države značajan za čitavu naciju? Naravno da nije. Vrijednost i valjanost intervjua se ogleda u pitanjima koja novinar uputi sagovorniku, te upravo kroz analizu pitanja se zapravo najbolje može razlučiti da li se radi o jednostavnoj promociji ideja i interesa političara, ili je zapravo novinar u službi javnog interesa. Dakle, ukoliko u intervjuu dominiraju pitanja koja se odnose na to kako predsjednik komentariše izjave i optužbe na njegov račun (koje su bez pokrića) onda se očigledno radi o jednostavnoj instrumentalizaciji medija. Ili ukoliko u intervjuu dominiraju pitanja koja se odnose na privatni život, kao i na to za koju reprezentaciju navija te ko mu je favorit na nekom takmičenju, to sugeriše na svojevrsnu medijatizaciju politike, koja nastoji što bolje da se proda medijskim konzumentima. Sa druge strane, ukoliko su intervjui uživo, te ukoliko novinar postavlja društveno odgovorna pitanja koja se odnose na konkretne propuste u radu predsjednika i budućim aktivnostima, onda je takav intervju potreban i od značaja za javnost.

Akteri su drugi element svakog medijskog izvještavanja, pa i političkog spektakla. Razlika je u tome što se o akterima političkog spektakla izvještava sa ciljem jednostavne promocije i obezbijeđivanja podrške birača, a ne zbog javnog interesa.  Akteri političkog spektakla su političari, javne ličnosti ili sveznalice koji su prisutne na političkoj sceni. Ovi akteri su jednostavno usvojili matricu medijske logike („biti znači biti primijećen“) radi ostvarivanja dodatne promocije i podrške. Dominacija medijske logike u svakodnevici jednostavno je medijatizovala politiku, a od političara stvorila medijske zvijezde. Ovaj obrazac ponašanja političara kao medijske zvijezde prvi je uveo, sad već bivši, italijanski premijer Silvio Berluskoni, najavivši tako eru neopolitike.

Neopolitika ima za cilj da se oslobodi sivih i čeličnih okova tradicionalnog poimanja politike, a da na sebe ogrne šljašteći plašt televizijskog spektakla, sporta i laganih, medijski lako svarljivih sadržaja. Jednostavna formula glasi : zabava + politika = neopolitika. Političari su danas postali dio estrade, i koristeći se vulgarnim i zapaljivim rječnikom nastoje obezbijediti medijsku promociju, a time i pažnju svojih birača. Upravo u ovakvim situacijama, kada političari nastoje skrenuti medijsku pažnju raznim gafovima, bizarnim izjavama, bahatim ponašanjem, i slično – prepoznajemo elemente političkog spektakla. Sa druge strane, promovišući ove aktere mediji ostvaruju veću gledanost, čime se zapravo stvara svojevrsna simbioza. Više pažnje se obraća na to gdje večeraju, koja kola voze, kako se oblače, gdje ljetuju, nego koje su im političke ideje. Političkim temama se prilazi kao da se radi o nekim laganim, zabavnim temama. Prema tome, mediji nerijetko skliznu u senzacionalizam stvarajući estradu od politike.

Jedan od skorijih primjera za takvu medijsku praksu je vijest o tome da je otpravnik poslova Ambasade SAD u BiH Nikolasa Hila poručio predsjedniku RS Miloradu Dodiku da se „bavi jogom“. Ova Hilova izjava isprovocirana je ranijim Dodikovim zahtjevom da se Hil proglasi za nepoženju osobu u BiH, zbog navodno neprimjerenih izjava na račun funkciju predsjednika RS. Činjenica da je ovom političkom prepucavanju posvećen medijski prostor sugeriše na senzacionalistički pristup u izvještavanju kako bi se obezbijedila veća gledanost. Osim toga, i jedan i drugi akter ove vijesti su zapravo iskoristili medije kao poligon za međusobna prepucavanja kako bi obezbijedili dodatnu medijsku promociju.  Ova vijest zapravo pokazuje prisutnost pseudo događaja i aktera političkog spektakla. Pseudo događajnost je sadržana u tome što se iza zahtjeva predsjednika RS Milorada Dodika ne krije ništa više od očekivane i unaprijed planirane političke predizborne kampanje i zaoštravanja odnosa prema „iskonskom“ neprijatelju SAD-u u cilju dobijanja glasova na predstojećim izborima. Kult domaćih političara, kao drugi segmet Edelmanovog političkog spektakla nije zasnovan na društvenom progresu i prosperitetu koji je neki političar obezbijedio nego na „herojskom” otporu koji pruža prema unutrašnjim/spoljašnjim neprijateljima (u ovom slučaju Nikolasa Hilu).

Suština je zapravo uvijek proizvoditi neprijatelje i sukobljavati se s njima (ali samo preko medija) u ime očuvanja sigurnosti i identiteta svog naroda. Tako se veoma lako generiše strah kod stanovništva, čime je zapravo olakšano dobijanje podrške za političke aktivnosti. Osnovna taktika zadržavanja teško stečenih pozicija vlasti domaćih političara prepoznaje se u dva slučaja. Prvi je karakterističan za period nakon izbora (bilo lokalnih bilo parlamentarnih). Tada se nastoji stanje u državi predstaviti kao izuzetno teško, gotovo bezizlazno, te da u skladu sa situacijom, politički lider ulaže nadljudske napore kako bi obezbijedio minimum uslova za život svojih podanika. Edelman uočava jednu vrlo važnu karakteristiku konstrukcije društvenih problema. Ona se sastoji u tome da se određenom rješenju pripisuje problem tj. da je rješenje to koje “hronološki i psihološki” dolazi prije problema. Recimo, izgradnji određenog autoputa na kojem bi političke i interesne grupe mogle profititrati  pridodaje se jedan društveni problem u smislu društvene potrebe za takvim autoputem. Drugi slučaj se javlja tokom same predizborne kampanje. Tada se ističe kako je situacija u državi izuzetno zadovoljavajuća: bezbjednost u gradovima na zavidnom nivou, renoviraju se putevi, otvaraju se škole i domovi za studente, grade se bolnice, stižu strani investitori a sa njima i  nova radna mjesta i sl. Ovakva vrsta manipulacije, isticanjem samo pozitivnih aktivnosti političkih lidera, svakako doprinosi izgradnji kulta ličnosti.

Osim toga, političke elite su iskoristile poplave koje su u maju 2014. godine zadesile RS kako bi uz medijsku promociju dodatno učvrstili svoje stečene pozicije. Naime, političari su se praktično utrkivali za svojih pet minuta pred kamerama, te su konstantno isticali koju i koliku pomoć su obezbijedili zajedno sa članovima svojih partija. U isto vrijeme nisu ni pomišljali da ponude evenutalna riješenja postojećeg problema ili da obezbijede preventivna riješenja za budućnost. Medijska promocija aktera koji praktikuju placebo politiku je ono što čini suštinu medijsko političkog spektakla. Sa jedne strane političari simuliraju stvarne aktivnosti na riješavanju krupnih problema, dok sa druge strane mediji takvoj simulaciji daju značajan medijski prostor, čime se zapravo usmjerava pažnja i stvara efekat spektakla.

Posljednji, ali ne manje važan element političkog spektakla je televizija i to zbog toga što televizija mitologizuje medijske zvijezde, odnosno političare i daje im posebnu važnost. Činjenica da će nekoga vidjeti milion,  nekoliko miliona ili nekoliko stotina miliona ljudi obezbjeđuje tom pojedincu poseban status u društvu. Osim toga, televizije je personalizovala politiku, pri čemu političari nezavisno od svojih stranačkih infrastruktura donose odluke čime je obezbijeđena gotovo trenutna komunikacija političara sa svojim biračkim tijelom. Snažna medijska promocija ovih političara, koja je praćena finansijskom i političkom podrškom, stvorila je medijske ikone i političke autoritete, kojima građani vjeruju. Televizija je obezbijedila postojanje političkog spektakla, što je zapravo otvorilo put jednom novom načinu političke manipulacije. Sa aspekta novinarske profesije posljedica postojanja političkog spektakla se ogleda u senzacionalističkom pristupu prilikom izvještavanja o političkim i ozbiljnim temama. Na taj način se banalizuje politika i anestezira razvoj kritičke javne svijesti pri čemu se javnost svodi na pukog konzumenta političke svakodnevice. Zapravo, analiza političkog spektakla predstavlja pokušaj prepoznavanja političke propagande u medijskim sadržajima. U kontekstu političkog spektakla politička propaganda se posmatra sa aspekta „mekog autoritarizma“, koji pod paravanom „hljeba i igara“ nastoji nametnuti odgovarajući politički sistem vrijednosti.

Izvor slike: fokus.ba

Share.

About Author

Leave A Reply