Kako analizirati medijske sadržaje?

0

Jedan od glavnih izazova u savremenom, medijatizovanom (posredovanom) društvu je izgradnja medijske pismenosti, sa naglaskom na izgradnju svijesti o značaju odgovornog novinarstva. Danas više nije problem doći do odgovarajuće informacije, već kako se snalaziti u moru različitih medijskih sadržaja (štampa, televizija, radio, internet). Nije svaki tekst koji se pojavi na internetskim portalima novinarski profesionalan, pa je neophodno sticati vještine koje mogu pomoći prilikom evaluacije vjerodostojnosti nekog teksta ili emisije.

Evaluacija medijskih tekstova prema kriterijumima odgovornog i ozbiljnog novinarstva se zasniva na stručno-analitičkom prosuđivanju, ali postoje modeli koji su izvorno osmišljeni i prilagođeni široj publici. Jedan od takvih modela je MekManusov „SMELL test“, koji se može prilagoditi analizi medijske slike u Republici Srpskoj. Primjenom ovih kriterijuma nastoji se razotkriti neodgovorno novinarstvo, što nije nimalo naivan i jednostavan posao. Većina medijskih tekstova izgleda benigno na površinskom nivou, dok se klice prikrivenog reklamiranja, političkih odnosa s javnošću i nemarnosti otkrivaju samo dubinskom analizom.

SMELL test se može koristiti u evaluaciji cjelokupnih medija kao institucija, ali je mnogo precizniji ako se upotrebljava na pojedinačnim medijskim proizvodima. U prvom slučaju, ovim modelom se najčešće analiziraju internetski portali i blogovi, koji često ne ispunjavaju kriterijume vjesnovrijednosti i odgovornog informisanja. Ko je vlasnik portala i koji su mu motivi za objavljivanje tekstova? Da li autori tekstova na portalu imaju ispravnu argumentaciju, ili se dokazi zasnivaju na neprovjerenim činjenicama?

U drugom slučaju, test se koristi prilikom analize pojedinačnog medijskog teksta (emisije, dnevnika, priloga, jednog izdanja novina). Iako se zasniva na prilično jednostavnom šablonu, MekManusov test zahtijeva stručno poznavanje medijskih načela, prakse i pravila. Imajući to na umu, ipak su za ovakvu analizu najpozvaniji stručnjaci koji se bave medijima (komunikolozi, novinari, sociolozi, politikolozi). Međutim, to ne znači da pojedinci moraju zavisiti od analize drugih, već mogu sami izgraditi medijsku pismenost koja će im omogućiti kvalitetnije snalaženje u procjeni profesionalnosti novinarstva.

MekManusov SMELL test[1] se sastoji od niza pitanja i malih testova koji imaju za cilj da otkriju namjerne i nenamjerne greške u radu novinara.

Ko je izvor informacije?

Source (Izvor) – Ko pruža informaciju (medijska kuća, interesna grupa, bloger, organizacija)? Pitanje se postavlja kako bi se ustanovilo da li medij (novinar) ili izvor u tekstu zna o čemu govori (da li je relevantan).

Prvo slovo iz akronima „SMELL“ označava Source, odnosno izvor medijskog teksta. Nivoi individualnih izvora mogu biti  primarni i sekundarni. Primarni izvori se odnose na informacije koje novinar dobija od direktnih učesnika događaja, dok se sekundarni odnose na situacije u kojima izvor nije učesnik, već prenosi tvrdnje nekog drugog.

Mjerila vjerodostojnosti izvora su reputacija i PIE test. Vjerodostojnost izvora na osnovu reputacije se provjerava prijašnjim iskustvom, odnosno istražuju se prethodne situacije u kojima je izvor dao relevantne informacije. Na primjer, ukoliko je poznato da je osoba za odnose s javnošću neke kompanije u prošlosti dala nepotpune informacije, novinar bi trebao potražiti drugi izvor.

PIE test detaljnije ispituje relevantnost izvora:

Proximity (Blizina): Blizina predstavlja bliskost izvora događaju o kome nudi informacije i podatke. Da li je osoba svjedok ili je čula informacije od nekoga drugog? Ukoliko se izvor poziva na tvrdnje nekog drugog, neophodno ih je provjeriti i potvrditi. Takođe, ukoliko je izvor primaran, potrebno je nedvosmisleno ukazati na izvor i ne koristiti nečiju izjavu za generalizaciju.

Independence (Nezavisnost): Sloboda od sukoba interesa. Da li osoba koja daje informaciju može dobiti nešto? Izvor koji očigledno ima viši interes da se nešto objavi, sigurno daje signal da tekst može biti prikrivena reklama ili politička propaganda. Na primjer, političar u izjavi navodi samo pozitivne strane svoje stranke, ili medij prilikom montaže izvlači izjavu izvan konteksta.

Expertise (Stručnost/Iskustvo): Da li je izvor stručan, da li je imao direktno iskustvo sa sličnim pitanjima? Izvor koji je ekspert za poljoprivredu ne može biti relevantan sagovornik u emisiji o političkoj kulturi. Takođe, priča koja zahtijeva mišljenja stručnjaka mora biti izbalansirana – ukoliko se govori o globalnom zatopljenju, tekst bi trebao sadržati mišljenja različitih naučnika, a ne samo jednog.

Na osnovu ovog testa vjerodostojnosti izvora, analitičar može zaključiti da je izvor u tekstu blizak događaju, ali je neophodno provjeriti nezavisnost (da li postoji sukob interesa). Isto tako, stručnost izvora se mora posmatrati u kontekstu. Na primjer, postoje slučajevi gdje je izvor nedvosmisleno stručan za neku oblast, ali je njegova nezavisnost upitna zbog, na primjer, aktivnog političkog angažmana u nekoj političkoj partiji. Imajući to u vidu, prilikom procjene vjerodostojnosti izvora je najbolje koristiti kompletan test, jer zanemarivanje jedne od kategorija može dati nepotpunu sliku.

Šta je motiv davanja/objavljivanja informacije?

Motive (Motiv) – Ko su izvori u tekstu/prilogu i koji je njihov motiv da podijele informaciju? Koji je motiv medija da objavi informaciju? Da li sadržaj prvenstveno informiše, ubjeđuje ili zabavlja?

Kako bismo najbolje opisali različite motive za objavljivanje informacije, pogledajmo ovaj primjer. U jednom tekstu se nalazi informacija da nas očekuje kišno vrijeme, sa tačnim podacima o prognozi za narednih sedam dana. U drugoj emisiji se iznosi ista činjenica, ali se na kraju nalazi reklama za poznatu marku kišobrana i svjedočenje osobe o učinkovitosti istog. U trećem tekstu se nalazi spisak mogućih komičnih nezgoda na kiši, jer se u narednom periodu očekuje kišno vrijeme. Na prvi pogled ovi tekstovi imaju isti cilj. Međutim, primjer pokazuje tri tipa sadržaja u odnosu na motive izvora: informisanje, ubjeđivanje i zabava.

Sadržaj koji informiše: Izvor prati pravila empirizma i iskustvenog provjeravanja, iznosi provjerljive činjenice i specifična zapažanja. Svaka pretpostavka ili činjenica se pripisuje tačno definisanom izvoru. Izvor praktikuje pravednost – nepristrasno prezentuje informacije i zastupa sve strane koje su uključene u pitanje. Oni koji informišu preferiraju „sivi“ pogled na svijet, ne posmatraju ga u ekstremnim pozicijama (crno-bijelo). Nema pretjeranih generalizacija, bez osuđivanja i pozivanja na akciju. Na primjer, izvještaj iz skupštine zastupa sva mišljenja koja su se pojavila na raspravi, jednak prostor daje poziciji i opoziciji, zatim sadrži argumentovanu analizu tačaka dnevnog reda i ne favorizuje jednog poslanika u odnosu na drugog.

Sadržaj koji ubjeđuje: Ukoliko je ubjeđivanje principijelno, trebaju biti ispoštovani sljedeći kriterijumi:

a) istinitost zasnovana na činjenicama, bez manipulacije i izvrtanja činjenica (iznosi se određena ubjedljiva tvrdnja, ali je zasnovana na provjerenim činjenicama i argumentovanim stavovima);

b) dokazi potvrđuju logički iznesen zaključak (novinar ili autor iznose eksplicitan zaključak, ali opravdanje pronalaze u provjerljivim dokazima);

 v) transparentnost, sadržaj je označen kao mišljenje ili komentar, sa tačno definisanim izvorom (u štampanim medijima se jasno grafički odvoji komentar od informacije, u elektronskim medijima se istakne oznaka koja napominje o zakupljenom terminu).

Principijelno ubjeđivanje nema namjeru da sakriva motive, otvoreno zastupa određenu ideologiju i poziva na akciju. Neprincipijelno ubjeđivanje uvijek uključuje određenu formu manipulacije ili nedostatak relevantnih činjenica. Tonalitet informacije je više emotivan nego logičan, rečenice su u obliku slogana i sa snažnim pozivima na akciju. Na primjer, izjava „izađite na izbore, jer je to jedan od načina uspostavljanja demokratije kroz izgradnju političke kulture“, primjer je za principijelno ubjeđivanje. S druge strane, samo „izađite na izbore, jer mi znamo najbolje“ je primjer neprincipijelnog ubjeđivanja. Ni jedan ni drugi način nisu poželjni u medijskim tekstovima, ali prvi oblik se može opravdati zbog jačine argumentacije i cjelovitih činjenica. U svakom slučaju, prilikom analize je potrebno ukazati na ubjeđivačke namjere, bez obzira na kvalitet sadržaja.

Sadržaj koji zabavlja: Logika, dokazi i pravednost ne znače ništa, najbitnija je emotivnost. Gotovo uvijek je praćeno dramatičnim slikama i/ili muzikom. Zabava najčešće kreira najbolje okolnosti za zaobilaženje racionalnih filtera. Jedan od oblika je infotainment, koji se provjerava odgovorom na pitanje „Koliko mi ova informacija može pomoći da razumijem svijet oko sebe? Koliko se iz nje može naučiti od onoga što je važno?“ Međutim, u analizi treba biti svjestan rubrike ili vremena emitovanja nekog medijskog sadržaja – vijesti iz estrade mogu biti opravdane u rubrici „Zabava“, ali nikako im nije mjesto na stranicama sa ozbiljnim sadržajima. Dakle, problem nije sam zabavni sadržaj, već način na koji se prikazuje. Na primjer, događaji iz „Hronike“ nisu mjesto za senzacionalističko nijansiranje nesreća samo da bi se dobilo na čitanosti/gledanosti.

Potrebno je istaći da je određivanje motiva najzahtjevniji dio stručne analize, jer nije lako dosegnuti istinske namjere davaoca informacije ili medija koji je objavljuje. Zbog toga se prilikom analize uglavnom uopšteno zaključi o kojem tipu sadržaja je riječ, dok se istinski motivi iznose samo u slučaju dokazane namjere. Takođe, ova tri tipa motiva se mogu upotrebljavati kada se procjenjuje cjelokupno medijsko izdanje (broj novina, internetski portal ili blog).

Koje dokaze nudi izvor za iznesene tvrdnje ili poruke?

Evidence (Dokaz) – Koji dokazi su priloženi u korist teze koja se zastupa u tekstu (fotografije, dokumenti, drugi izvori)?

Dokazi se provjeravaju pitanjem „Kako vi to znate?“, a postoje samo tri adekvatna odgovora:

 a) izvor je lični svjedok dešavanja (izvor je očigledno direktni učesnik događaja i smatra se da njegovo iskustvo predstavlja relevantne informacije),

b) izvor je informaciju saznao od kredibilnog drugog izvora (izvor ne poznaje događaj direktno, ali zbog ličnih poznanstava autentičnih izvora podrazumijeva se da iznosi relevantne dokaze)

v) zaključak je logično izveden iz provjerenih činjenica (dokaz može biti logički zasnovan, ali samo u slučaju da postoji način da se provjere činjenice).

Onaj ko iznosi informaciju bi trebao potvrditi ili verifikovati tvrdnje njegovog izvora. Verifikacija podrazumijeva pronalaženje još makar jednog izvora koji može potvrditi informacije. Ukoliko novinar dobije informacije za koje smatra da su potrebni dokazi, nije dovoljno samo sakriti identitet izvora. Na taj način se uskraćuje pravo javnosti da zna potpunu informaciju. Kada su u pitanju zvanični podaci iz državnih organa, davanje informacija nije stvar izbora, već zakonski propisana obaveza (ukoliko ne postoji zvanična zaštita zbog nacionalne sigurnosti).

Da li dokazi logički podržavaju zaključke?

Logic (Logika) – Da li vijest ili informacija imaju smisla? Da li su generalizacije i zaključci ispravno izvedeni? Da li su zaključci kompatibilni sa onim što je već poznato?

Logičnost se provjerava pitanjem „Da li ovo ima smisla?“, a može se postaviti na dva nivoa: eksternom (ima li smisla u odnosu na ono što je već poznato) i internom (da li je ponuđeni dokaz dosljedno podržao dobijeni zaključak). Prvi nivo se provjerava na način da se dobijene informacije i zaključci stave u odnos sa već potvrđenim i opšte priznatim činjenicama. Na primjer, tvrdnja da se zemlja nalazi u istoj ekonomskoj krizi kao prije pedeset godina nema smisla, ukoliko je dokazano da je nemoguće komparativno analizirati ova dva perioda. Interni nivo je mnogo suptilniji i zahtijeva poznavanje osnovnih logičkih pravila. Na primjer, poštovanje logičkih pravila u zaključivanju može biti savršeno, ali zaključak neće biti tačan ako su početne premise neprovjerene i pogrešne.

Logičkih grešaka ima mnogo, ali postoji skup grešaka u zaključivanju koje se učestalo pojavljuju u medijskim napisima. Najčešće logičke greške prema MekManusu:

Non sequiturs (Ne slijedi): Zaključak je ispravno donesen, ali početne premise nisu tačne ili su neprovjerene. Na primjer, iz dokaza da Republika Srpska bilježi ekonomski rast ne slijedi da je za to odgovorna samo trenutna vladajuća stranka;

Overgeneralizations (Pretjerano uopštavanje): najčešće se pojavljuje kada se lično iskustvo uzima kao dokaz nečeg opštijeg. Na primjer, prilikom istrage o korupciji, izvor tvrdi da on nije imao iskustva sa tim u svojoj kompaniji – anegdota se može prikazati u tekstu, ali ne može biti uzeta kao osnov za generalni zaključak da „korupcija ne postoji“;

Innuendo: prikriveno impliciranje nečega da je tačno i dokazano, bez snažnih dokaza, a najčešće se sakriva frazama „puno“, „većina“, „nekoliko“, „donekle“ i slično. Na primjer, izjava „istorija je pokazala da nas većina stanovništva podržava“ je logička greška, jer se nigdje ne iznose činjenice kako je to istorija pokazala navedenu tvrdnju;

Lack of context (Nedostatak konteksta): neka tvrdnja je tačna, ali samo kada nije poznat kontekst ili splet okolnosti pod kojim tvrdnja „važi“. Na primjer, političar iznosi podatak o uspješnom rastu bruto društvenog proizvoda koji donosi prosperitet, što je tačno samo ako se zanemari informacija o stepenu realnog porasta životnog standarda;

Flawed comparisons (Pretjerana poređenja): nekompletna poređenja su kada se porede dvije varijable koje je nemoguće stavljati u odnos ili kada se ne objasni kontekst podataka (na primjer, poredi se stopa rasta životnog standarda u dvije zemlje, ali je poređenje nekompletno zbog različitog društvenog sistema dvije zemlje); neprimjerena poređenja su ona koja porede dva događaja/osobe koje se ne mogu porediti (na primjer, poređenje Putina sa Hitlerom);

Pogrešna upotreba „uslovljavanja“ kada je u pitanju „povezanost“: nisu sve povezane pojave/osobe automatski „naučno“ uslovljene, jer nisu ispoštovani uslovi (A mora prethoditi B; A je povezano sa B na neki predvidljiv način; A i B ne smiju biti povezani na principu slučajnosti). Različiti uslovi vode do različitih efekata (ne postoji jedan „krivac“ za ekonomsku krizu, ne postoji uvijek isti „efekat“ inflacije i sl.). Takođe, ukoliko su dvije pojave povezane, ne mora značiti da jedna uzrokuje drugu – veći izlazak na izbore možda jeste povezan sa boljom ponudom političkih opcija, ali to ne znači da pad političke apstinencije uzrokovan boljom ponudom političkih partija;

Fundamental Attribution Error (Fundamentalna greška atribucije): pretjerivanje u pripisivanju individualne odgovornosti pojedincu, istovremeno potcjenjujući uticaj okolnosti. Greška se odnosi i na fenomen kada pojedinac procjenjuje svoje „negativno“ ponašanje, tada važe suprotni predznaci (podcjenjuje se sopstvena odgovornost, a precjenjuje uticaj spoljnih faktora). Ova greška je značajna iz dva aspekta:

a) kada se uzima izjava od izvora, treba uzeti u obzir da će osoba preuveličati svoje zasluge, a umanjiti značaj spoljnih faktora (ako je situacija negativna, može se desiti obrnuto);

b) kada novinar etiketira potencijalno krivog počinioca zločina i preuveliča njegov uticaj, a zanemari odgovornost sistema ili spoljnih uticaja (na primjer, kada se psihički bolestan pojedinac okrivljuje u potpunosti za zločin, bez ukazivanja na propuste sistema).

Šta je izostavljeno, šta nije rečeno?

Left out (Izostavljeno) – Šta nedostaje u tekstu, bilo zbog nemarnosti ili namjernog izostavljanja dijelova informacije? Koje relevantne činjenice su izostavljene i koji izvori su marginalizovani? Da li se mogu izvoditi alternativni zaključci?

Izvor ili informacija mogu biti izostavljeni namjerno, podsvjesno ili jednostavnom nemarnošću. Najčešće se dešava da nedostaje „druga strana“ u tekstu ili se neke društvene grupe trajno marginalizuju kao izvori. Na primjer, priča o marginalizovanim grupama nema smisla ako ne nudi mogućnost pripadnicima grupe da kažu svoju stranu priče. Takođe, moguće je da neki medij trajno ograniči pristup nekoj političkoj opciji.

Najvažnije je istaći da „pravilo dvije strane“ nije uvijek dovoljno, jer svijet nije crno-bijel. Ukoliko se izostave druga relevantna gledišta i iskustva, tekst može biti ispravan, ali ostaje nepotpun. Takođe, potrebno je provjeriti autentičnost zaključaka, jer možda jeste istinit, ali nije jedini ispravan. Na primjer, zaključivanje na osnovu statističkih podataka je gotovo uvijek interpretativno, tako da postoje različita tumačenja istih podataka (jedino je izuzetak u naučnim objašnjenjima).

Završne napomene

MekManusov test i test novinarnosti su sredstva koja samo na prvi pogled izgledaju jednostavni i lako provodljivi. To ne znači da su medijski analitičari i komunikolozi jedini u mogućnosti da ih koriste, već je potrebno naglasiti da medijska analiza ipak nije bezazlen posao. Neke tekstove je relativno lako „pročitati“ i otkriti elemente neodgovornog novinarstva, ali većina tekstova zahtijeva vrijeme i višestruko promišljanje.

U prilogu se nalazi tabela za SMELL test, gdje svaki medijski napis ili neki drugi predmet analize (portal, izdanje novina) može osvojiti maksimalno 70 bodova. Ukoliko predmet analize dobije ispod 30 bodova, smatra se da je njegova profesionalnost upitna i može se podvrgnuti daljoj analizi (npr, test propagande).

SMELL test poziva analitičare i pratioce medija da kritički razmišljaju o medijima, jer mediji nisu uvijek ogledalo svijeta, već posebna konstrukcija stvarnosti.

[1] Prema: McManus, J.H. (2012). Detecting Bull: How to identify bias and junk journalism in print, broadcast and on the wild web. Sunnyvale: The Unvarnished press

Share.

About Author

Magistar komunikologije, saradnik na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka.

Leave A Reply