Jedan primjer kako politički subjekti osvajaju publicitet

0

Bila izborna godina ili ne političke partije i njihove aktivnosti imaju veoma zapaženo mjesto među medijskim sadržajima. U izbornoj godini oni, logično, šire i pojačavaju svoja djelovanja, te postaju sve češći predmet izvještavanja u medijima. Izborna kampanja je od izuzetnog značaja za poltiičku partiju. Tada nastaje sveopšta gužva i vode se mnoge bitke među političkim konkurentima. Ulažu se svi resursi, a sve da se „obezbijedi podrška birača partiji ili kandidatu kao pretedentima na vlast, što je i osnovna funkcija izborne kampanje. Neizbježan dio izbornih kampanja jeste, pored ostalog, zaglušujuća medijska halabuka, kako u vidu publiciteta, tako i u vidu plaćenog oglašavanja, saopštenja kandidata i izbornih štabova, koja zatrpavaju redakcije medija…“ .

Publicitet je, najšire gledano, prisustvo u javnosti, i u tom smislu razlikujemo besplatni i plaćeni publicitet. Po Slavujeviću „određuje se kao konkurentska borba za uticaj i kontrolu nad popularnom percepcijom ključnih institucija i javnih ličnosti, događaja i tema posredstvom masovnih medija, a njeni učesnici su prije svega političari, biznismeni,  novinari,…“. Međutim, uže gledano, što je i glavno tumačenje u američkoj literaturi „publicitet se uglavnom izjednačava sa informacijama o nekoj ličnosti, organizaciji ili događaji koji nisu plaćene i nemaju neposrednu propagandu, komercijalnu, čak ni edukativnu namjeru, već ih mediji objavljuju u skladu sa svojom osnovnom funkcijom – da obavještavaju publiku o relevantnim zbivanjima.

Dakle, politički subjekti bi publicitet trebali dobijati na osnovu slobodne procjene medija o informativnom značaju. Koliko je određena „vijest relevantna“, odnosno kakva je „procjena medija“ najbolji odgovor može nam dati „test novinarnosti“ i „MekManusov test“. Predmet analize jeste vijest objavljena u „Glasu Srpske“, vikend izdanju od 30. i 31. avgusta. Vijest nosi naslov: „Raste rejting stranke“, dok u podnaslovu stoji: „SPP o rezultatima ankete provedene među stanovnicima RS“. Iz „Stranke pravedne politike“ je saopšteno da njihov rejtig raste među biračima, te da sada uživaju povjerenje 15% građana Republike Srpske. Rezultati ankete sprovedene na „reprezentativnom uzorku“ govore i da od ukupnog broja glasača za sada je neopredijeljeno čak 47%, ali da SPP upravo u toj grupi ostvaruje najveći pomak. U nastavku generalni sekretar SPP-a Dragan Popović iznosi, za ove prilike klasične, toliko puta ponavljane, stavove i mišljenja – isticanje sopstvene snage i rješenja, a suparničkih grešaka.

Jedno od najvažnijih mjerila novinskog teksta jeste vjerodostojnost izvora i napisa/medija. Kolika je relevantnost izvora najlakše saznajemo iz P.I.E. testa koji se bazira na bliskosti izvora događaju, njegovoj nezavisnosti i stručnosti. I dok bi se o kriterijumu bliskosti i stručnosti dalo raspravljati, aspekt nezavisnosti krajnje je diskutabilan. U ovom slučaju moramo se zapitati šta SPP i Dragan Popović mogu dobiti iznošenjem ovakvih informacija. Objavljivanje sumnjivog istraživanja (o čemu ćemo nešto više nekoliko redova niže), koje njima ide u prilog, više liči na političku promociju i sakupljanje političkih poena, kao i nipodaštavanje političkih protivnika. Izvor koji očigledno ima viši interes da se nešto objavi sigurno daje signal da tekst može biti prikrivena reklama ili politička propaganda.

Samim tim sadržaj koji se temelji na jednom izvoru, odnosno njegovoj vjerodostojnosti, ne može biti vjerodostojan pri ovakvom korištenju podataka i njihovom predstavljanju. Onaj ko iznosi informaciju bi trebao potvrditi ili verifikovati tvrdnje njegovog izvora. Verifikacija podrazumijeva pronalaženje još makar jednog izvora koji može potvrditi informacije. U ovom slučaju najmanje što se moglo jeste pojasniti ko je sproveo ili naručio istraživanje, iz razloga da se novinari ili čitoaci mogu pozvati na još jednu adresu.

U uskoj vezi sa tim je i segment tačnosti, čiji bi gradivni elementi trebali biti provjereni, relevantni i provjerljivi podaci. Dakle, koji su jasni dokazi da je, prije svega, navedeno istraživanje zaista sprovedeno? Izborni zakon Bosne i Hercegovine u članu 16 stav 5 kaže:

(1) Mediji će pri objavljivanju rezultata istraživanja javnog mnjenja jasno i nedvosmisleno o tome izvijestiti javnost navodeći:

a) naziv institucije ili ime lica koje je naručilo i platilo istraživanje;
b) naziv i sjedište institucije koja je sprovela istraživanje;
v) ispitni uzorak i mogućnost odstupanja u ishodu istraživanja;
g) period u kojem je provedeno istraživanje.

Isti stav se dopunjuje drugom tačkom koja obavezuje da se rezultati telefonskog anketiranja ili uličnih anketa ne predstavljaju kao siguran ili autentičan stav, što su mediji koji provode anketiranje i objavljuju rezultate dužni posebno naglasiti.

U tekstu nije navedeno ko je naručilac istraživanja, i ko ga je proveo, u kom periodu, na kojem uzorku, na koji način je izvršeno istraživnje, koje teme je obuhvatilo. S obzirom da navodno raste rejting stranke nije navadeno kada je sporovedeno prethodno istraživanje i kakve rezultate je dalo. Prikazani su samo podaci da „pravednnjaci“ bilježe rast kod neodlučenih glasača, te da trenutno imaju 15% podršku građana. Svi ovi nedostaci dovode u pitanje istinitost samog istraživanja. Kada nam, na primjer, sadržaj ponudi dodatne izvore gdje možemo sami provjeriti podatake koji se navode, time se tačnost sadržaja postavlja na viši nivo.

Stoga, mjerila poput uravnoteženosti ili neutralnosti nema u opisivanju događaja, jer tekst ne nudi nepristrasno prikazanu i cjelovitu sliku sa dovoljno podataka i izvora. Napis, dakle, nije potpun, jer su iz nekog razloga izostavljeni mnogi podaci, a prije svih nekoliko osnovnih koji bi priči dali dovoljnu ozbiljnost: ko je uradio istraživanje, kada, na kom uzorku, šta je istraživanje obuhvatilo. Statistička istraživanja su uglavnom interpretirana od strane onih koji ih predstavljaju. Kada govorimo o aspektu novinarskog jezika očita je manjkavost kod kriterijuma preciznost koji bi trebalo da podrazumijeva jasne, konkretne i potpuno tačne podatke.

Opšti ili lokalni izbori svakako da imaju veliki društveni interes. Sigurno da je u ličnom interesu većine članova javnosti kojoj se mediji obraća da o ovoj temi budu pravovremeno i sveobuhvatno obavješteni. Izbori su vrijeme važnih odluka koje utiču na živote članova zajednice.  Međutim, kada stvari bliže pogledamo vidjećemo da nema društvenog interesa u tome što se ističe svako pojavljivanje političkih subjekata u kojima na razne načine pokušavaju da promovišu svoje djelovanje, pa čak i oni najsitniji povodi koji političari forsiraju da bi došli do cilja, tj. publiciteta.

Kada govorimo o kriterijumu posljedičnosti osnovna reakcija građana je glasanje odnosno neglasanje za političku opciju koja je predmet novinskog napisa. Sa druge strane, ako uzmemo u obzir da se za motivisanje koriste razna istraživanja, samostalno hvaljenje, prljavi sukobi itd. to može da bude veliki problem. Kada pričamo o nekoj praktičnoj koristi za prosječnog čitaoca, u tom trenutku ili nešto kasnije, ona je sasvim sigurno neizvjesna, često neostvariva.

Novinarski, što je veća nepredvidljivost nekog događaja za članove javnosti kojoj se medij obraća, to je ta pojava važnija i interesantnija za objavljivanje. Izbori u BiH (lokalni i opšti) su svake dvije godine. Kako se izbori približavaju to političke partije traže veći publicitet. Perod koji nosi izborna kampanja traje 30 dana pred izbornu šutnju. Sve što sadrži taj proces je toliko puta ponovljeno, na isti način, gotovo šablonski.

Takođe važno mjerilo vjesnovrijernodsti je i kulturološka informisanost. Ona može biti važna u izboru pojave, u zavnisnosti koliko član publike nekog medija može naučiti nešto korisno o mjestu ili društvu u kojem obitava. U ovom slučaju, vijest po ovom kriterijumu, kao i prethnodnim, ne dobija dovoljno bodova.

Stoga koji je motiv političke stranke, a prije svega koji je motiv medija da temu predstave na ovakav način? Ako prihvatimo podjelu medijskih sadržaja na one koji: zabavljaju, informišu i ubjeđuju na početku možemo odbaciti prvu grupu. Ovaj je predstavljen kao sadržaj koji informiše, ali u tom slučaju bi izvor trebao da prati pravila empirizma i iskustvenog provjeravanja, iznosi provjerljive činjenice. Potrebno je da praktikuje pravednost – nepristrasno prezentuje informacije i zastupa sve strane koje su uključene u pitanje. Bez pretjeranih uopštavanja, bez osuđivanja i pozivanja na akciju.

Preostaje nam treća opcija. Nije sporno ukoliko je ubjeđivanje principijelno, ali trebaju biti ispoštovani sljedeći kriterijumi:

a) istinitost zasnovana na provjerljivim činjenicama, argumentovanim stavovima, bez manipulacije i izvrtanja činjenica;
b) dokazi potvrđuju logički iznesen zaključak;
v) transparentnost, sadržaj je označen kao mišljenje ili komentar, sa tačno definisanim izvorom (u štampanim medijima se jasno grafički odvoji komentar od informacije)

Ovaj napis je opremljen kao informativni. Kodeks za štampu Bosne i Hercegovine u članu 12 – „reklamiranje i sponzorisanje“ kaže: „Reklame, političke reklame i sponzorisani članci i dodaci moraju biti razdvojeni od uredničkoh sadržaja i jasno označeni kao ono što jesu. Sponzorisani materijali moraju jasno ukazivati na izvor sponzorisanja.“

Principijelno ubjeđivanje ne sakriva svoje motive i otvoreno zastupa određenu ideologiju. Sa druge strane, neprincipijelno ubjeđivanje uvijek uključuje određenu formu manipulacije ili nedostatak relevantnih činjenica.

Kada je u pitanju pristrasnost i neuravnoteženost u našim medijima, ima dosta razloga za takve pojave. Jedan od najčešćih izvora su institucionalni i politički odnosi s javnošću. Najočigledniji primjer političkih odnosa s javnošću je kada se izjave političara, koje nisu vezane za neki važan događaj ili pojavu, prenose kao vijesti.

Pregledajući ovaj napis iz „Glasa Srpske“ uočićemo nekoliko propagandnih tehnika poput: iznošenja samo onih podataka i informacija koje odgovaraju takvom tumačenju pojave ili događaja,  probiranje podataka, predstavljanje tvrdnje kao dokaza, skretanje pažnje s glavne teme, „zatrpavanje“ negativnih podataka i sl. pozivanje na pogrešan autoritet ili pogrešnu analogiju, nejasno izražavanje i zamagljivanje, nude se odgovori na nepostavljena pitanja, manipuliše se statističkim podacima i njihovim prikazima. Naravno, vrlo često se susrećemo i sa nekritičkim hvalisanjem i veličanjem pojedinaca, nizanjem pozitivnih osobina nekih pojava, ali i pukim iznošenjem netačnih podataka, tj. takozvanom crnom propagandom.

 „Masovni mediji svakodnevno primaju po nekoliko desetina do nekoliko stotina saopštenja za javnost. Na novinaru je da: odluči koja saopštenja sadrže vijest od značaja za lokalnu sredinu i da ih prenese tako da čitaoci, gledaoci ili slušaoci dobiju najznačajniju vijest. Neke firme, grupe, političke stranke zaista imaju šta da saopšte i kao izvori informacija medijima je od velike pomoći. Druge pak očekuju samo da im se imena pojave u novinama ili programima, a da pri tom ne plate oglašavanje.

Interes medija jeste da, u okviru svoje osnovne funkcije, informiše publiku o značajnim događajima, kakvi su izbori, akcijama i rezultati akcija države i njenih organa, vladajućih i opozicionih stranaka, nosilaca državnih i drugih javnih funkcija, lidera i kandidata stranaka itd. Sa druge strane, „upućuju se kritike i zbog toga što konkurencija medija pojačava borbu za publicitet snažnih mašinerija za odnose sa javnošću raznih subjekata političkog komuniciranja, pa mediji postaju „žrtve“ tzv. spinovanja, pseudodogađaja, objavljivanja spekulacija umjesto konstatacija, objektivnog stanja, nedovoljno provjerenih, netačnih informacija, glasina, što može ozbiljno da ugrozi integritet ljudi i institucija.“ 

Da li je ovo slučajni propust u tekstu ? Mi smo obratili pažnju na period u kojem se pojavio ovaj tekst. Naime, u „Glasu Srpske“ od 23./24.8. do 4.9. osam puta se izvještavalo o Stranci pravedne politike, a da je do početka izborne kampanje ostalo čitavih sedam dana. Ustupljen im je daleko veći prostor nego većini kandidata na predstojećim izborima. U pitanju su bili uglavnom pseudodogađaji kojim se, kako se izbori približavaju, nastoji dobiti što veći publicitet. 

Slavujević kaže da je u političkom ubjeđivanju jedan od zadataka PR-a i „kooptiranje novinara koji će obezbijediti prohodnost poželjnih informacija u medijima i to posebno u informativnom medijskom prostoru, a ne onom rezervisanom za plaćenu propagandu.“

Previše je maglovito da odredimo koji je pravi razlog ovakvog medijskog izvještavanja, mi samo iznosimo opcije. Nećemo se baviti nagađanjem, ali određeni propusti su prilično jasni.

„Političari su jedni od najvažnijih izvora informacija. Gotovo uvijek su spremni na saradnju, jer to ne samo što im podiže ugled, nego im povećava šanse da dobiju na sledećim izvorima. Svaki reporter, međutim, morao bi da bude svjestan te činjenice i da se opredijeli samo za relevantne i legitimne informacije, ne i za praznu retoriku lovca na glasove. U protivnom medijski ivještaji mogu ličiti na dosadne poltiičke pamflete.“

Osnovno pravilo obezbjeđivanja publiciteta jeste da sve ono što ide u prilog partiji ili kandidatu bude priređeno na takav način da po značaju, atraktivnosti i sl. privuče pažnju javnosti, a za to se ne koriste samo redovni informativni, već i drugi programi. U političkom marketingu borba za publicitet predstavlja način da se postigne što veće prisustvo partije ili kandidata u redovnim informativnim, ali  i u kulturnim, zabavnim i drugim programima, da bi ih iskoristili da „dotjeraju“ imidž, plasiraju odabrane sadržaje, makar samo zbog toga da bi bili pred očima publike i da bi se pričalo o njima.

Autor: Bojan Lolić

Izvor slike: Glas srpske, isječak

Share.

About Author

Leave A Reply