Etiketiranje kao sredstvo senzacionalizma

0

Događaj koji je obilježio prethodnu sedmicu u Banjaluci je rušenje „krivog sata“ u centru grada. Ovaj spomenik predstavlja jedan od simbola Grada, kojim se čuva sjećanje na zemljotres koji je pogodio Banjaluku 1969. godine. Budući da je spomenik srušen na Trgu Krajine i da se desio „vandalski čin“, nesumnjivo je da događaj zaslužuje da se o njemu obavijeste stanovnici grada. Međutim, bilo bi zanimljivo pogledati „drugu stranu medalje“, imajući u vidu da su pojedini mediji ponudili veliki publicitet ovom događaju.

Ukratko, događaj sveden na činjenice izgledao bi ovako: pijani mladić (24 godine), 45 minuta nakon ponoći je uništio postolje na kojem je postavljen „krivi sat“, nedugo nakon učinjenog prekršaja je uhapšen. Ako govorimo samo o ovom događaju, uzimajući u obzir da je počinilac prekršaja uhapšen i da će snositi odgovarajuću sankciju, postavlja se pitanje da li je potrebno tematizovati ovaj događaj? Naravno, ukoliko medij iskoristi ovu priču kao povod za tematizaciju sistemskog problema nasilja kod mladih osoba (ukoliko se može dokazati i ako postoje podaci), može se reći da je to u interesu javnosti i stanovništva. S druge strane, pošto je sigurnost imovine i stanovnika nekog grada zaista važna, bilo bi neprimjereno nikako ne izvjestiti o ovom događaju. Međutim, mišljenja sam da u ovom događaju ne postoji dovoljno nepoznanica da bi se dizalo toliko „prašine“.

Većina medija je obavijestila javnost da je „vandalski čin“ izvršen „pod nepoznatim okolnostima“, što će reći da ni mediji ni javnost ne znaju da li je čin unaprijed planiran. Pošto je u pitanju pojedinac, koji je uspješno uhapšen i slijedi mu opravdana kazna za djela koja je počinio, da li nam to daje za pravo da etiketiramo osobu i iznosimo vulgarne osude na njegov račun? Naravno, ozbiljniji mediji nisu koristili klasifikacije počinioca, što je svakako za pohvalu – nisu ga nazivali vandalom, divljakom, razbijačem, pijanicom i slično. Komentari na portalima su pozivali na linč, osuđivali počinioca nazivajući ga pogrdnim imenima, dijelili linkove njegovih profila na društvenim mrežama. Možda bi ovi postupci bili „opravdani“ da je počinilac pobjegao i da je osoba nedvosmisleno poznata od ranije po sličnim prekršajima. Mi to ne možemo znati u trenutku kada se sve dešavalo, možda će istraga pokazati drugačije činjenice.

Kako ne bi bilo zabune, ja ne opravdavam vandalizam i bilo kakav oblik nasilja, smatram da svaki počinilac nekog prekršaja i krivičnog djela treba snositi posljedice za svoje postupke. Isto je i sa mladićem koji je uništio „krivi sat“. Ono što ne odobravam je iskorištavanje jednog ovakvog događaja na senzacionalistički način. Tekstovi o događaju su puni izjava građana o ovom činu, prave se posebni napisi o tome „šta građani misle o ovom vandalskom činu“, daju se brojevi telefona za prijavljivanje sličnih slučajeva, iznose se podaci o „značaju ovog spomenika za cijeli grad“. Kao ilustraciju, želim istaći nekoliko rečenica iz teksta na portalu „Nezavisnih“: „Ovaj vandalski čin zgrozio je građane“ i „gradonačelnik je apelovao na građane da prijavljuju ovakve pojave na dežurni telefon … kako bi nadležni organi mogli reagovati u pravo vrijeme“. Prva rečenica je tendenciozna kvalifikacija koja previše uopštava (na primjer, opisna rečenica je „većina građana koje smo anketirali su osudili ovaj čin“), a druga je prilično konfuzna. Zar nije očekivano, zbog sigurnosti, da se potencijalni „vandali“ prijavljuju policiji? Ako se pak rečenica odnosi na prijavljivanje slučajeva gdje stanovnik otkrije štetu bez počinioca, onda ona izgleda prilično izvan konteksta u jednom ovakvom tekstu.

Dakle, ne smatram da stanovnici jednog grada ne trebaju imati mišljenje o ovakvim događajima, niti smatram da mediji ne trebaju o njima izvještavati. Naprotiv, zbog visokog stepena blizine, posljedičnosti, interesa javnosti i blagovremenosti, ovaj i slični događaji trebaju se naći u rubrikama „Hronike“. Ukoliko postoji sistemska pojava sličnih činova, opravdano je tematizovati priču o nasilju kod mladih i na jedan uravnotežen način ukazati na opasnosti i puteve smanjenja stepena nasilja. Međutim, lično sam protiv etiketiranja osoba (pogotovo dok nije poznato dovoljno informacija), senzacionalističkog i tenedencijskog prikazivanja reakcija na jedan ovakav događaj. Nasilje kao pojava je svakako za osudu, zbog čega mediji trebaju posebno oprezno pristupati izvještavanju o ovim slučajevima – ne praviti pretjerana uopštavanja (dva ispitanika nisu svi građani), ne etiketirati počinitelja dok se ne dokaže da je kriv, ukoliko stvarno žele raditi u interesu javnosti – tematizovati cijeli fenomen i uraditi istraživačku priču.

Tekst objavljen na portalu „Nezavisnih“, 07. maja 2014. godine u 18:08 časova

Slika: Isječak sa portala

Share.

About Author

Magistar komunikologije, saradnik na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka.

Leave A Reply