Degradacija teme kroz korištenje kolokvijalnih izraza

0

Utvrđivanje očinstva/majčinstva DNK analizom je proces u okviru kojeg se naučno želi dokazati (ili opovrgnuti) da li je jedna osoba biološki roditelj djeteta za koje se utvrđuje očinstvo/majčistvo. Riječ o osjetljivom procesu do kojeg dolazi „u odnosima u kojima više nema međusobnog poverenja“. Dakle, radi se o osjetljivoj temi pa bi se takav pristup trebao praktikovati i kada se medijski izvještava o tome.

Jedna takva vijest je objavljena 1. marta 2015. godine na portalu Press RS pod naslovom „Svaki četvrti testirani otac „rogonja“!“. U vijesti se iznose zapažanja i zaključci s jedne strane autora vijesti, a s druge dr Zorana Obradovića i dr Kasima Bajrovića, osoba koje se profesionalno bave DNK analizom – o statističkim podacima vezanim za broj osoba koje pristupaju DNK analizi, rezultatima analiza, polnoj strukturi ispitivanih i sl. Pored toga, predstavljeni su i slučajevi u kojima DNK analiza postaje neophodna, opisan je proces utvrđivanja očinstva/majčinstva i cijena ove usluge.

Radi lakše analize, ovu vijest je potrebno posmatrati iz dva dijela: prvi se odnosi na autorovo obrazlaganje zašto je svaki četvrti otac „rogonja“ i to je dio koji obuhvata prvi pasus, dok je u ostatku vijesti sadržano citiranje i parafraziranje onog što su rekli izvori. Analiza će biti urađena na osnovu SMELL testa koji ispituje pet aspekata vijesti: 1) koji su izvori upotrebljeni, 2) koji je motiv za pisanje i objavljivanje teksta, te koji su motivi izvora da daju informacije, 3) koji dokazi su ponuđeni radi potvrđivanja činjenica i zapažanja koja se iznose, 4) da li ono što je u članku ponuđeno ima smisla eksterno (u odnosu na ono što je već poznato) i interno (da li su prisutne određene logičke greške) i 5) ispitivanje da li je nešto izostavljeno, a što bi u značajnoj mjeri doprinijelo višem nivou informisanosti korisnika analiziranog medijskog sadržaja.

Za pisanje ove vijesti iskorištena su dva izvora i oba dolaze iz naučne oblasti koja se bavi DNK analizom. Riječ je o šefu DNK laboratorije u Zavodu za sudsku medicinu Republike Srpske, dr Zoranu Obradoviću i direktoru Instituta za genetičko inžinjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu, dr Kasimu Bajroviću. Radi se o primarnim izvorima za koje se, na osnovu onog što su rekli u ovoj vijesti, može zaključiti da su nezavisni i stručni (PIE test) te samim tim relevantni da govore o ovoj temi. Međutim, ono što u kontekstu izvora nedostaje u ovoj vijesti jeste neko ko se podvrgavao DNK analizi. Na taj način dobili bismo priliku da saznamo kako cijeli taj proces izgleda iz ugla nekoga kome to nije svakodnevica, odnosno kako pojedinci reaguju u okolnostima utvrđivanja očinstva i(li) majčinstva.

S obzirom na stručnost i profesiju, očekivano je da izvori daju informacije sa stručnog stanovišta, tj. informacije zasnovane na naučnoj objektivnosti, a ne na ličnim interesima. Ta činjenica u kombinaciji sa onim što su izvori rekli navodi na zaključak da se kao motiv za davanje informacije može smatrati informisanje. Međutim, poteškoća u analizi ove vijesti se javlja u pogledu određenja motiva za pisanje i objavljivanje jer „nije lako dosegnuti istinske namjere (…) medija koji je objavljuje“. Da li je motiv za pisanje i objavljivanje ove vijesti takođe informisanje ili, možda, neprincipijelno ubjeđivanje? Informisanje kao motiv se manifestuje kroz „provjerljive činjenice i specifična zapažanja“, bez „pretjeranih generalizacija, bez osuđivanja i pozivanja na akciju“. S druge strane, sadržaj čiji je motiv neprincipijelno ubjeđivanje okarakterisan je tonalitetom koji je „više emotivan nego logičan“. Ako detaljnije pogledamo, vidjećemo da, zbog upotrebe kolokvijalnih izraza i neprofesionalnog korištenja opisa u novinarskom jeziku, te zbog senzacionalistički formulisanog naslova, motiv može da bude neprincipijelno ubjeđivanje. Međutim, iznešene činjenice potkovane su onim što su izvori rekli. Dakle, kao najlogičniji zaključak po pitanju motiva za pisanje i objavljivanje nameće se to da se radi o težnji da se čitaoci informišu, ali ta težnja nije realizovana na profesionalan način.

Kao što je već rečeno, pri pisanju ove vijesti kao dokazi su upotrebljene izjave dvojice stručnjaka za ovu oblast. Međutim, iako su izvori relevatni za ovu tematiku, postavlja se pitanje da li su oni ponudili nekakav materijalni dokaz za ono što govore ili su njihove izjave dobile na težini na osnovu titule i pretpostavljene stručnosti koja ide paralelno sa titulom. Pažljivije posmatrano, može se vidjeti da izvori koriste izraze kao što su „prema našim rezultatima“ (ne navodeći način kako se došlo do tih rezultata), „imali smo slučajeve“, „u našoj praksi bilo je slučajeva“. Jedini materijalni dokaz koji se nudi jeste Zakon o DNK prema kojem „nijedan DNK profil generisan u ove svrhe ne sme se arhivirati u bazu DNK profila“ . Dakle, dolazimo do toga da čitalac nema mogućnost da, ako bude zainteresovan, provjeri ono što ima priliku u ovom članku pročitati. Naravno, to ne znači da na osnovu nedostatka materijalnih dokaza izvori postaju apsolutno nerelevantni, samo se konstatuje da nedostaje mogućnost provjere iznešenog.

Ispitujući da li u tekstu postoje logičke greške, nastoji se utvrditi da li informacija koja se prenosi ima smisla (eksterno i interno), te da li je zaključak ispravno donešen na osnovu početnih pretpostavki i onog što je kroz argumentaciju rečeno. U ovoj vijesti mogu da se uoče dvije logičke greške: innuendo i lack of context. Innuendo je logička greška koju karakteriše prikriveno impliciranje nečega kao tačnog, u funkciji zamjene za konkretno navođenje podataka i činjenica, tj. nedostatak preciznih podataka se prikriva izrazima kao što su „puno“, „nekoliko“, „svi“ i sl. U analiziranom članku nalaze se sljedeći takvi izrazi: „stotine“, „godinama“, „sve češće“, „mnogo češće“, „nije redak slučaj“. S druge strane, lack of context (nedostatak konteksta) je prisutan kada je određeni podatak, činjenica ili zaključak istinit samo ako se posmatra izolovano od konteksta u kojem se nalazi. Tako se u naslovu i uvodu članka navodi da svaki četvrti muškarac nije biološki otac djeteta za koje se utvrđuje očinstvo, što je veliki broj u odnosu na ukupnu mušku populaciju u RS/BiH. Međutim, nije navedeno da je tih 25% u stvari 25% analiziranih – dakle, onih koji su smatrali da imaju razlog da se podvrgnu DNK analizi. To je ono što i dr Zoran Obradović navodi kada kaže da se „radi o rezultatima u vezi sa osobama koje su testirane u ovom zavodu (Zavod za sudsku medicinu RS, prim. aut) i koje su imale razlog da to urade, a ne o nekim opštim kretanjima u našoj populaciji“.

Pored toga, u analiziranom članku postoji još jedna nelogičnost u kontekstu odnosa između onog što naslov i uvod članka govore i onog što govore izvori. Naime, kao što je već rečeno, naslov i uvod govore o tome da se u okviru DNK analize utvrdi da svaki četvrti muškarac nije biološki otac djeteta za koje se utvrđuje očinstvo, a taj podatak iznosi i dr Zoran Obradović. Međutim, dr Kasim Bajrović ističe da je prosječno svako peto testirano očistvo negativno, tj. analizom se utvrdi da oko 20% muškaraca nisu biološki očevi djece kojima se ispituje očistvo. Dakle, u tom pogledu ono što se u naslovu i uvodu govori nije podržano u izjavi jednog od izvora.

Posljednji segment ove analize se bazira na utvrđivanju onoga šta nedostaje, kako bi sadržaj koji je ponuđen u analiziranom članku bio potpuniji. Kao što je već navedeno, u pogledu izvora, nedostaje osoba koja je bila podvrgnuta DNK analizi i koja bi mogla posvjedočiti kako izgleda sam taj proces, kroz kakva emocionalna stanja osoba tada prolazi i sl. Pored toga, nije navedeno u kolikom postotku je majčinstvo pri analizi utvrđeno kao negativno. Zatim, nedostaju materijalni dokazi kojima izvori potvrđuju ono što govore, na osnovu kojih bi se rečeno moglo provjeriti. I na kraju, problem se nalazi u činjenici što se u prvi plan stavlja postotak muškaraca u DNK analizi, što u kombinaciji sa emocionalnošću pojedinih kolokvijalnih izraza, indirektno dovodi do osude žena koje su supruge tim muškarcima.

Pored do sada analiziranog, potrebno je obratiti pažnju i na, kako je u naslovu rečeno, degradaciju teme upotrebom kolokvijalnih izraza. Riječ je izvrgnutoj upotrebi novinarskog jezika „zahvaljujući“ obojenim izrazima sa pejorativnim konotacijama. Primarna osobina novinarskog jezika je opis. „Opis omogućava predstavljanje što vjernije slike nekog događaja ili pojave, a isključuje piščeve utiske i karakterizaciju događaja ili pojave. Opisni jezik stoga sadrži neoboje i neutralne imenice, glagole, pridjeve i priloge. (…) U opisu se izbjegavaju metafore i druge stilske figure, kao i nepoznate, dvosmislene ili višeznačne riječi i izrazi. Opisni izraz isključuje obojene, pogrdne i zapaljive riječi i izraze, etikete, stereotipe i klišee.“ I upravo u tome se nalazi problem na koji naslov ove analize sugeriše: riječi kao što su „rogonja“, „optuženi“ (u specifičnom kontekstu ova riječ je dobila pogrdan prizvuk), „sumnjičavi očevi“, „švrljale“, „namagarčile“, a koje se nalaze u analiziranom članku, sugerišu da je prisutno sve ono što bi u stvari trebalo da bude isključeno.

Novinari, pored odgovornosti u pogledu objektivnosti i istinitosti, imaju još jednu specifičnu odgovornost: javnom riječju direktno učestvuju u kreiranju i modeliranju medijske kulture (a samim tim i kulture u cjelini). Uvođenje u javni diskurs riječi i izraza kao što su ovi koji su navedeni doprinosi izgradnji i učvršćivanju upitnog sistema vrijednosti u kojem takvi izrazi dobijaju status društveno prihvatljivih (i podrazumijevanih?). Zbog toga bi novinari naročito morali biti pažljivi u pogledu jezika, jer ipak je riječ osnovno(!) oružje koje novinari imaju u procesu prenošenja i pružanja informacija korisnicima medijskih sadržaja.

Izvor: Press RS, isječak

Share.

About Author

Leave A Reply