Čudan požar ili čudna priča?

0

Veliki broj najrazličitijih priča čine dnevne novine. Potrebnih ili nepotrebnih – zavisi ko i na kakav način ih posmatra. Vrlo često se zapitamo: zašto je ovo bitno, osim možda da se popuni novina. Ima li ova vijest dovoljnu vrijednost da se nađe u novini. Vijesti koje na prvi pogled ne vode ničemu nekad se namjerno ili nenamjerno objave. To možda izgleda tako na taj prvi pogled, ali trebamo se zapitati zašto je to važno i ko ima koristi od toga. Tu „malu“/“nebitnu“ vijest, koja može izgledati tako kada stoji zasebno, potrebno je postaviti u malo širi okvir. Ili bar malo više pratiti hronološki razvoj tog događaja.

Jedna takva vijest objavljena u „Glasu Srpske“, izdanju za 30. juni,  ne zauzima toliko primijetan prostor na stranici u odnosu na to koliko je „glasna“ poruka koju nosi. U odjeljku „Poslednje vijesti“, kao poprilično nedifinisan naslov stoji: „Čudno da je izgorjela građa“. Prije svega, nije jasno o kakvoj građi se radi, a zatim nas buni nadasve fleksibilan termin „čudno“. U ovom slučaju rekli bismo da se koristi kao rješenje određene enigme ili kao intrigantna sumnja. Zapravo, naslov koji ništa ne govori, koji je ostavljen da se slobodno tumači. U tekstu se prenosi izjava direktora Arhiva Srbije u kojoj on sumnja da je određena arhivska građa izgorjela baš u požaru tokom nevladinih demonstracija u Sarajevu. „U decembru 2013. sam bio u Arhivu, koji je obilovao bogatom istorijskom građom. Interesovala me je građa u vezi sa periodom od 28. juna do 28. jula 1914. godine i prepiska između Sarajeva i Beča. I baš ta građa je nestala u požaru.“, jedina je prenesena izjava Miroslava Perišića.

Dakle, pokušaj da se slučaj požara u državnom Arhivu predstavi na drugi način, možda da se rasvijetli iz nekog drugog ugla. Međutim, pitanje je koliko uvjerljivo! Od nemilog događaja, pa evo sve do današnjih dana, vidjeli smo u medijima razna tumačenja. Počev od toga da požar nije načinio značajniju štetu, te se se cijeli slučaj precjenjuje; zatim da je požar namjenski, čak i naknadno iniciran; čak i da se ne želi spasiti materijal; kao i da se iskoristila situacija i dio nepodobne građe namjerno uništen; pa do toga da je prikazana šteta drastično umanjena. Iz ove vijesti zaključićemo da je Miroslav Perišić jedan od onih koji vjeruje da je požar u Arhivu BiH za vrijeme socijalnih nemira podmetnut ili da postoje određene mahinacije sa arhivskom građom.

Podsjetimo da su u februaru tokom antivladinih demonstracija u više gradova FBiH zapaljene zgrade institucija različitih nivoa vlasti. Između ostalih, namjerno ili ne, gorio je i Arhiv BiH. Tačnije, jedna od četiri različite sarajevske lokacije na kojima je smještena arhivska građa. U požaru koji ga je zahvatio izgorio je neprocjenjiv istorijski materijal. Direktor Arhiva BiH, Šaban Zahirović, je kasnije popisivao štetu: dokumenti odjeljenja austro-ugarskog ministarstva finansija koje se tiču BiH, zapisnike i odluke Zemaljske vlade, dokumenti o Drinskoj banovini, arhiv iz vremena NDH, novopreuzeti fond Doma za ljudska prava BiH, dokumentacija Komisije za utvrđivanje ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata, zbirka poklona i otkupa, arhiv koji se odnosi na Višu sudsko-šerijatsku školu u BiH, mikrofilmovi raznih arhiva, kopije bečkih arhiva… Sve u svemu, oko 70% jednog od četiri depoa Arhiva BiH, i to je fakat.

Međutim, da analiziramo ovu vijest kroz, ovaj put, MekManusov SMELL test. Da li zaslužuje novinski prostor i zašto?

Vjerodostojnost izvora pogotovo kada on drži temelje priče možda je i osnovni element vijesti. „Glas Srpske“ je za zaključak iskoristio jednu tendencioznu izjavu, a usudio bih se reći dio izjave, direktora Arhiva Srbije u kojoj on ne iznosi konkretne detalje o tezi koju zastupa. U tekstu se ne navodi kada je on ponovo (nakon požara) bio u Arhivu BiH; šta je tada zatekao, a šta u decembru; zbog čega sumnja u zvaničnu priču, odnosno na osnovu čega tvrdi da taj požar nije mogao zahvatiti dio arhive koji on navodi; ima li svjedoka ili stručnjaka koji će potvrditi njegovu tvrdnju. Samim tim, postavlja se pitanje tačnosti. Za ovakve otpužbe poterbni su odgovarajući materijalni dokazi ili relevantnije svjedočenje kojih zapravo nema. Prihvatljivo bi bilo da je sagovornik ponudio, odnosno uputio nas na dodatne izvore gdje sami možemo provjeriti tačnost podataka koji se navode u sadržaju. Sa druge strane, to što on misteriozno nameće znak pitanja za pomenute građe ne zvuči dovoljno uvjerljivo, jer vidjeli smo šta je sve izgorjelo pored toga. Miroslav Perišić je možda donekle upućen, ali nije toliki autoritet da se njemu bespogovorno vjeruje; ako uopšte postoji osoba čiju riječ možemo uzeti „zdravo za gotovo“ u ovako delikatnom slučaju. Mi ovaj izvor možemo svrstati pod primaran, jer on, doduše paušalno, govori svoje iskustvo. Međitim, daleko je od primarnog izvora kada je riječ konkretno o požaru i Arhivu BiH. Nije čak navedeno da li je on tih dana bio prisutan i na koji način. Sasvim sigurno postoje i relevantniji ljudi kada je riječ konkretno o sagledavanju ovog slučaja. Ljudi i njihova iskustva koja će ovom tekstu dati potrebnu dozu uravnoteženosti. Ovako, cjelovita slika ovog događaja, sasvim sigurno, nije prikazana. Štaviše, neutralnost nije prisutna, jer se priča temelji na jednoj strani, odnosno na jednom tumačenju određenog događaja.

Nameće se pitanje motiva ove vijesti, odnosno izvora. Kada podijelimo sadržaje na one koji: informišu, ubjeđuju ili zabavljaju – ovaj bi na samom početku stavili u prvu kategoriju. Sadržaj koji  (nedovoljno, nepokriveno, neubjedljivo) informiše. U tom slučaju izvor treba da iznese provjerljive činjenice empirijski utemeljene. Zatim, tekst mora biti nepristrasan i zastupati sve strane. Dakle, elementi koji se ne nalaze u ovom tekstu. Već na prvo promišljanje shvatićemo da je očitije da ga svrstamo među one koji ubjeđuju. Kao što smo rekli, ubjeđuje javnost da postoje određene manipulacije i prevare sa arhivskom građom. Problem je što se ovdje ne radi o principijelnom ubjeđivanju koje je zasnovano na jasnim činjenicama i argumentovanim stavovima, te dokazima koji potvrđuju iznesen zaključak. Neprincipijelno ubjeđivanje bila bi najbliža karakterizacija ovog teksta. Ono uvijek uključuje određenu formu manipulacije ili nedostatak relevantnih činjenica, što je itekako slučaj sa ovim tekstom.

Slika će nam biti jasnija ako je stavimo u veći ram. Naime, tvrdnja je iznesena u Andrićgradu u vrijeme godišnjice Sarajevskog atentata. Jubilej koji je zvanično obilježen na dva mjesta – Sarajevu i Andrićgradu, a bili smo svjedoci koliko je cijeli događaj podijelio kompletnu javnost i organizatore. Razna razmatranja o tome ko bi trebao da obilježava, na kakav način i sa kojom porukom često su prelazili granice otvorenog sukoba u kojem nisu birana sredstva za napade. Tako bi trebalo i ovo posmatrati. Kao i mnoge druge medijske istupe koji su išli u prilog jednoj ili drugoj strani, tako se sada  povlači pitanje državnog arhiva.

Kada pregledamo tekst nije teško vidjeti da nam on ne nudi nikakav konkretan prijedlog ili rješenje, a kamoli dokaz koji će potkrijepiti tvrdnju. Imamo vjerovatno dio izjave koja je proširena u kontekst obilježavanja stogodišnjice atentata, tj. koja i u tom slučaju odgovara jednoj strani. Pristrasnost se može vidjeti i isticanjem zvučnih riječi u naslovu. Na kraju krajeva, zašto na ovakav način zaključiti nešto što je neprovjereno!?

Kao što smo vidjeli u sekciji „izvor“ nisu predstavljeni odgovarajući dokazi kojima možemo vjerovati. Ako dalje vjerno slijedimo MekManusova uputstva vidjećemo koja su tri slučaja za dokazivost vijesti: izvor je direktni učesnik događaja i smatra se da njegovo iskustvo predstavlja relevantne informacije, izvor ne poznaje događaj direktno, ali zbog ličnih poznanstava autentičnih izvora podrazumijeva se da iznosi relevantne dokaze i zaključak je logično izveden iz provjerenih činjenica. Dakle, vijest bi bila validna da je sačinjena od bar jedne iznesene opcije, ali to nije slučaj. Sa druge strane, odgovarajuće bi bilo da se napiše posebna sveuhvatnija priča u kojoj bi različite strane iznijele svoje stavove i dokaze za njih, a ne da se na osnovu jednog iznosi bilo kakav zaključak.

Da li su generalizacije i zaključci ispravno izvedeni? Sa sigurnošću možemo reći da ova vijest ne podržava logičnost ni na eksternom (ima li smisla u odnosu na ono što je već poznato) ni na internom (da li je ponuđeni dokaz dosljedno podržao dobijeni zaključak) nivou. Štaviše, očigledne su određene greške u zaključivanju poput non sequiturs (ne slijedi) – zaključak je ispravno donesen, ali početne premise nisu tačne ili su neprovjerene. Mi ne možemo potpuno odbaciti ovakav zaključak, ali na osnovu ove izjave svakako ga ne možemo prihvatiti. Zatim, overgeneralizations (pretjerano uopštavanje) – najčešće se pojavljuje kada se lično iskustvo uzima kao dokaz nečeg opštijeg. Kao i innuendo– prikriveno impliciranje nečega da je tačno i dokazano, bez snažnih dokaza, a najčešće se sakriva frazama „puno“, „većina“, „nekoliko“, „donekle“ i slično. U ovom slučaju: „čudno “ i „baš ta“.

Na kraju, kriterij potpunosti. Šta nedostaje u tekstu, bilo zbog nemarnosti bilo zbog namjernog izostavljanja dijelova informacija. Dakle, kao što smo vidjeli ovaj izvor, naročito sa ovakvom izjavom, nije relevantan da priča o ovom slučaju. Ipak, ako i prihvatimo njegov zaključak ostaje nejasno šta je konkretno čudno, a da li je to zapravo čudno saznati od nekog upućenijeg. Zarad potpunosti priče novinar je mogao zatražiti mišljenje: kompetentnijih funkcionera Arhiva BiH koji su sigurno odgovorniji da kažu svoje mišljenje, možda nekoga iz MUP-a da razjasni slučaj, stručnjaka za požare da pojasni realno stanje, kao i sve mogućnosti koje su se mogle desiti. I ne samo to, novinar je sam mogao napisati nešto više o ovom slučaju, te naći pristupačne i provjerene podatke, kako bi pojasnio cijeli događaj svojim čitaocima.

Tek kad određenu vijest prošaramo adekvatnim pitanjima i provučemo kroz određene stručne analize dobijemo mnoga pojašnjenja. Ovaj put te jasnije odgovore dao nam je SMELL test, kojeg ova vijest, u svakom slučaju, nije položila. Osnovne zamjerke su jasne. Nedopustivo je da se donose zaključci na ovakav način. Možda da je u naslovu naglašeno da je to samo nečije mišljenje, ali opet se postavlja pitanje: koliko je izvor relevantan i da li zaslužuje toliki uticaj na javnost kroz medij kao što je „Glas Srpske“. Nepotpunost, odnosno neuravnoteženost velike su mane ovog teksta; niti se čitaoci uvode u kontekst tako što bi se pojasnili osnove ovog događaja, niti je ponuđena prilika ostalima, upućenijima da kažu svoje mišljenje. E sada, moramo da znamo uređivačku politiku medija, tj. kakve su stvarne njegove namjene. To je poseban slučaj i zato uvijek svaki napis moramo uzimati sa rezervom i postaviti ga u širi kontekst. Pitanje „zašto“ daje ključne odgovore.

Izvor slike: SRNA, isječak

Napomena: Skenirani tekst koji je predmet analize se nalazi u arhivi „Medijske slike“.

Share.

About Author

Leave A Reply